Dakako, revolucija kao najradikalnija kritika zbilje zahtjeva primjenu sile i uvijek je destruktivna u odnosu na ancient regime. No, primjena sile ne implicira primjenu nasilja.
Steve Biko je jednom prilikom rekao: "Najsnažnije tlačiteljevo oružje je um potlačenog" (Steve Biko, I Write What I Like: A Selection of His Writings, ed. Aelred Stubbs, Ravan Press, Randburg, South Africa, 1996). Te je riječi Noam Chomsky (David Barsamian i Noam Chomsky, Propaganda i javno mišljenje, V.B.Z. d.o.o., Zagreb 2002.) prokomentirao ovako: "Upravo kako je Biko rekao, ogroman uspjeh tlačitelja leži u tome što svoje predodžbe o svijetu uspijevaju pretvoriti u način gledanja na svijet. Ponekad se to radi svjesno, kao na primjer, u industriji odnosa s javnošću. A osloboditi se od tih predodžbi i načina gledanja na svijet znači napraviti veliki korak prema oslobađanju od tlačenja".
U slučaju, pak, naših domaćih medija, nije riječ o tome da se to "ponekad radi svjesno", već da se to redovno radi svjesno. Ovdašnji medijski sustav je umanjeni klon američkog, kojeg Chomsky opisuje riječima: "...Glavni mediji i tržišta u rukama su koncentrirane privatne moći s kojom je država povezana brojnim nitima - od odlučivanja na najvišoj državnoj razini do izravnog financiranja i sveobuhvatnog lobiranja. Golema industrija odnosa s javnošću (Public Relations Industry) usmjerena je, prema zahtjevima njezinih čelnika, na 'nadziranje javnog mišljenja' s ciljem 'upravljanja mišljenjem ljudi, jednako kao što vojska upravlja njihovim tijelima'. Ne radi se samo o usađivanju određenih uvjerenja nego i o oblikovanju stavova i ponašanja" (Goran Ivanović, Intervju s N. Chomskym, Feral Tribune br. 828, 28. srpnja 2001.).
Da su ovdašnji mediji, na istom sluganskom putu i s istim ciljem, vrlo rječito pokazuje i tekst poznatog kolumnista Borisa Pavelića pod naslovom Žudnja za obračunom (Novi list, 23. veljače 2012. Rubrika: Kolumne, Komentar). Riječ je o grubom, sirovom i nepristojnom tekstu koji se ad hominem obračunava s piscem Edom Popovićem. Čini to Kolumnist onako odozgo, s pozicije umišljenog i neupitnog moralnog autoriteta, očišćenog od svake ideologije (!?). Koje li arogancije i nadobudnosti. Kao da smo svi volovi, pa nas je baš sve moguće vući za ular. Popović se je, naime, u intervjuu (Novi list, 18. veljače 2012, Maja Hrgović) "drznuo" izreći misli koje se Kolumnistu zbog samoskrivljenog ideološkog sljepila - ne sviđaju, jer su inspirirane - Marxom. A to, dakako, treba kazniti linčom. Edo Popović, naime kaže:
"Današnji zapadni svijet počiva na potpuno idiotskom principu koji glasi: trošimo da bismo proizvodili. Drugim riječima: što više trošimo, to ćemo više proizvoditi. Meni je to
Edo Popović, Varšavska
edo_popovic.jpg
suludo, to je potpuno izokretanje smisla ljudskog rada i ljudskog postojanja uopće. Prirodno bi bilo da čovjek proizvodi da bi trošio, dakle proizvodi ono što mu je potrebno i onoliko koliko mu je potrebno. U današnjem svijetu, međutim, nema mjesta za ljude koji ne žele sudjelovati u tom sumanutom trošenju i proizvodnji." A dalje u nastavku dodaje: "Zapravo, više nisam siguran da se nenasiljem može pobijediti bankarski fašizam, kako novi svjetski poredak naziva francuski antifašist Stephane Hessel u svojoj nevelikoj, ali vrlo snažnoj knjizi Pobunite se". Rečeno argumentira činjenicom "... što su policija i vojska u rukama političara, dakle banaka i korporacija, i što se one uopće ne libe upotrijebiti ih protiv ljudi koji žele ravnomjerniju raspodjelu društvenog bogatstva, koji, dakle, žele samo da im se omogući da žive pristojno od vlastitog rada. U današnjem svijetu to je, izgleda, nemoguća želja. A kad podignete glas, zauzvrat dobijete pendrek ili metak". A nešto dalje: "No, čini mi se da se ova stvar ne može riješiti poboljšanjem postojećeg sistema, jer je on toliko loš, da ga je nemoguće poboljšati. Društveni sistem u kojem danas živimo samo je suvremenija verzija feudalizma ili robovlasništva". I još: "Radi se o tome da se ovaj sistem sa svim svojim vrijednostima u potpunosti odbaci, da do izražaja dođu suradnja, dijeljenje dobara, rodna jednakost..."
Život u vlažnom podstanarskom stanu, gdje neka obitelj jedva spaja kraj s krajem bez ikakva izgleda i budućnosti, nije apstrakcija
Poduhvatio se, dakle, Kolumnist javnog verbalnog cipelarenja jednog pisca i aktivista. Cipelarenja su, međutim, kao što je dobro poznato, uvijek - neargumentirana. Popovićeva promišljanja su za Kolumnista zloguke besmislice, intelektualni otpad i zazivanje krvavog pročišćenja, jer da se radi o površnim, bombastičnim tvrdnjama, nelogičnostima i kontradikcijama, neistinama i sveznalaštvu, a napose o golemoj količini resantimana (što Kolumnista posebno brine). A onda se Kolumnist još poigrao psihijatra, pa kod Popovića "pronalazi" patologiju, jer da taj resantiman Popović smatra dokazom svoje vlastite moralne nadmoćnosti. Kolumnista kao da uopće ne smeta što se je u tom verbalnom nasilju srozao na nivo Hegelovog komornog sluge. Ne mogavši, naime, drugačije izaći na kraj s Popovićevim idejama, on ulazi u subjektivne podvale, klevete, insinuacije i prljavštine svake vrste.
Kolumnist ne bi bio Kolumnist kad svoj osobni obračun s Edom Popovićem ne bi zlorabio za obračun s marksovskom ljevicom (naime baš se na tu ljevicu Kolumnist voli okomiti). Već na samom početku koliko sladostrasno, toliko i skandalozno, likuje: "Nadali smo se da neće tako brzo, ali eto, jest: stala i ljevica zazivati nasilje, ni dva desetljeća nakon što se crna desnica ostavila osvete nad onom šačicom Srba što nisu pobjegli iz ličkih pustopoljina". Još dodaje da je intervju Ede Popovića, prvi, ispovjedno iskren vapaj za nasiljem u ime lijevih ideala jednakosti i revolucije. I zato, lamentira Kolumnist, taj intervju treba dobro zapaziti i to s nelagodom: "Jer tolika silna zbrka teških riječi, nepromišljenosti, nedosljednosti i nelagode, smiješane s herostratskom samodopadnošću i maljevima kategoričkih tvrdnji, ne svjedoči ni o kakvoj analitičnosti dobre volje, nego o teškome duhu opasnoga, a olakog vremena koje, po tko zna koji put, na površinu istiskuje brza i spektakularna, a vraški opasna 'rješenja'". Pitamo se: gdje je nestala "politička korektnost" s kojom nam liberali inače probijaju uši?
Čini se da gospodinu Kolumnistu pored pristojnosti nedostaju i one osnovne osobine, koje bi svaki istraživač, pa onda i novinar, trebao imati: moć zapažanja činjenica, njihovu klasifikaciju i umnu (no nikako ne razumsku) interpretaciju. Pa, kako se uopće osuđuje Popoviću spočitavati navodno prizivanje nasilja, a istovremeno "ne primijetiti" posvemašnje nasilje koje manjina bogatih oligarha upražnjava nad većinom koja za njih "rinta"? Prava eskapada ciničnog uma: gnjuša se nasilja, a sam ga prakticira.
Čovjek ima pravo i dužnost upotrebiti silu kako bi spasio kako svoj tako i ljudski dignitet svojih najbližih i svojih drugova
Sad je trenutak za postavljanje bitnog pitanja, koje bi imalo cijelu tu stvar staviti u kontekst Stevea Bikoa i Noama Chomskog. Pitat ćemo, naime: ima li Kolumnistov stav i tekst kakve veze s novinarskom etikom? Novinarstvo, budući da je javna djelatnost (a uz to ide i javna odgovornost), stoji u najdubljem i najunutrašnjijem odnosu s etikom. Zadatak je etike govoriti o čovjeku i njegovom životu, odnosno kakvi bi oni trebali biti, a da bi bili primjereni vlastitoj ljudskoj biti. Zato je ona kompenzacija za istinski ljudski život, koji se realno nema i ne živi. Etika, dakle nužno izlazi sa zahtjevom da se bitno prekorači, odnosno transcendira postojeći način života, koji se doživljava i živi kao nedostatan ili u smislu etičke kvalifikacije kao - zao. Bitni medijator tog odnosa između etike i novinarstva jest - istina, odnosno etička istina (a istina ima slobodarski karakter). Novinar, dakle ima kao zadatak traganje i borbu za istinom, a to je ujedno borba za slobodu i socijalnu jednakost, što pak nije ništa drugo nego borba za dostojan život svakog čovjeka. Tu se dakle radi o nedovoljnosti pukog iznošenja faktografije i imperativu da se pledira za istinit ili istinski život s drugima. Ukoliko to ne čini, onda je novinar na tragu neistine koja se onda reflektira u vidu htijenja neslobode i zlog života. A baš to Kolumnist ne čini: on, naime sudjeluje (i to svojom voljom) u ispiranju uma potlačenih i njihovoj dresuri kako bi im ogadio i izbio iz glave i samu pomisao na mogućnost da smognu hrabrost, samopouzdanje i samosvijest kako bi iskoračili iz lažnog života u horizontu "društvenog ugovora". O tome se tu radi.
Dotičnom je gospodinu sasvim svejedno kakva je i kakva će biti daljnja sudbina radno ovisnih masa. Briga ga je eventualno samo deklarativno, apstraktno. Život u vlažnom podstanarskom stanu gdje neka obitelj jedva spaja kraj s krajem bez ikakva izgleda i budućnosti, međutim, nije apstrakcija. Isto tako djeca željna čokolade nisu apstrakcija, a ni oni prezreni iz javnih kuhinja ili prosjaci sa zagrebačkih ulica i skupljači plastične ambalaže. On doduše konstatira, ali ne čini ništa za istinu, odnosno slobodu. Kao takav samo je sitan "šaraf" u konstrukciji novog svjetskog poretka i serviser tlačiteljske elite, pa revnosno i svjesno obavlja egzekuciju nad samom mogućnošću bitno drugačijeg, to jest boljeg svijeta nego što već jest. Boji se GULAG-a, a ne vidi GULAG svuda oko sebe.
Već je Hegel shvatio gdje je "kvaka", pa u Filozofiji povijesti govori o uzrocima Velike francuske revolucije:
Danas je posebno popularno tvrditi kako je revolucija nužno nehumana, jer je destruktivna i nasilna, jede svoju djecu itd. Prije bi, međutim, bilo istinito reći, da su djeca revolucije obično pojela revoluciju, koja ih je stvorila
"Strašno tvrdi pritisak koji je tlačio narod, neprilike vlade da dvoru (tj. vlastodršcima i birokraciji, ako je riječ o našoj zemlji, op. Milana Kangrge) namakne sredstva za raskoš i rasipništvo, dali su prvi povod za nezadovoljstvo. Novi je duh postao djelatan, pritisak je tjerao na istraživanje. Vidjelo se da se novac, što su ga cijedili iz znoja naroda, nije upotrebljavao za državne (Hegel misli: društvene, op. M.K.) svrhe, nego da se najluđe rasipao. Činilo se da je cijeli državni sistem nepravda".
U nastavku Hegel nastupa ne kao reformator, jer je svjestan da se pukim reformama iz takvog stanja ne bi moglo izaći, nego kao revolucionar, pa naglašava: "Promjena je nužno bila nasilna, jer se vlada nije prihvatila preoblikovanja. A vlada ga se nije prihvatila zato, što se sam dvor, kler, plemstvo, parlament ni zbog nužde, ni zbog postojećeg prava nisu htjeli odreći svojih privilegija".
Treba istaknuti da je Hegel bio izraziti protivnik nasilja tokom Velike francuske revolucije pa u Fenomenologiji duha (Naklada Ljevak, Zagreb 2000.) u poglavlju Apsolutna sloboda i užas kritički razmatra rušilačke događaje iz Francuske revolucije, i buni se protiv uskog pojma slobode i revolucije, koji se iscrpljuju u rušilaštvu i ubijanju (dakle u čistoj negativnosti). No usprkos kritičnosti, Hegel je zauvijek ostao pobornik revolucije.
Che Guevara (tu sad mene čeka Kolumnist bič) je već na poznatom putovanju motorom po nekim zemljama južne Amerike shvatio da nema drugog puta za oslobođenje i emancipaciju osim revolucije. I imao je pravo. To je danas možda vidljivije nego ikada. Druga je sad stvar što ni jedna revolucija do sada nije bila potpuna, no to je jedna druga tema. Od Cheove pogibije prošlo je već 44 godina, a svijet nije postao ni malo bolji, štoviše: barbarstvo je već na djelu. Prihvaćanje liberalno-demokratskog sistema pervertiranog u socijal-darvinizam, kao konačno pronađene optimalne političke organizacije društva (tzv. "prirodni" režim društva), odnosno kao jedino mogućeg načina opstanka čovječanstva jest svojevrstan sociocid. Liberalni demokrati su uspješno promijenili čovjeka - stvoren je, kako je Marcuse rekao, još davne 1964. - jednodimenzionalni čovjek (H. Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1968).
U današnjem svijetu je na dnevnom redu, prije svega, bitno pitanje izdržljivosti i opstojnosti čovjeka pod već neizdrživim pritiskom do krajnje granice institucionaliziranog, shematiziranog, automatiziranog i totalno preorganiziranog i totalno izmanipuliranog društva i načina života. Riječ je o besperspektivnosti, izgubljenosti i besmislenosti života u jednom totalno nekrofiliziranom svijetu apsolutne nesigurnosti u kojem se gubi svaka mogućnost ljudske stvarlačke spontanosti i subjektivnosti, a čovjek se svodi na puki objekt manipulacije.
Humanizam i revolucija su neodvojivi, a revolucionarni humanizam i humanistička revolucionarnost jedina su alternativa današnjeg doba, kad agresivna i nekrofilna nehumanost prijeti da u temeljima uništi čovjeka i njegov svijet
Tu se sad i sama revolucija, kao najradikalnija kritika svijeta kakav on danas jest, pojavljuje ne kao nekakva ideološka patvorina, nego kao najintimniji ljudski poticaj stremljenju za očuvanjem ne samo potrebe za humanošću, nego i samog smisla života. U svom punom značenju ona je danas conditio sine qua non opstanka civilizacije. Danas, dakle, nije više u pitanju mogućnost i poželjnost revolucije. Postavljanje takvog pitanja bilo bi negacija same povjesnosti čovjeka, budući je revolucija ugrađena u same temelje čovjekove biti. Ono o čemu se može i mora govoriti je sadržano u pitanju, da li je došlo, ili nije, vrijeme za revoluciju i koje bi danas bile njene najprikladnije forme.
Dakako, revolucija kao najradikalnija kritika zbilje zahtjeva primjenu sile i uvijek je destruktivna u odnosu na ancient regime. No, primjena sile ne implicira primjenu nasilja. Sila i nasilje nisu isto. Čovjek ima pravo i dužnost upotrebiti silu kako bi spasio kako svoj tako i ljudski dignitet svojih najbližih i svojih drugova. Revolucija, međutim, mora biti emancipatorsko-oslobodilačka, jer je to jedina mogućnost da se izađe iz zone izvanpovijesnog događanja u carstvo slobode. Marxova sveobuhvatna definicija slobode: razvoj svih sposobnosti i mogućnosti svakog pojedinca potječe iz liberalizma. Međutim, Marx je pri tome postavio pitanje: pod kojim se uvjetima mogu slobodno razvijati sve ljudske sposobnosti i mogućnosti svakog pojedinca? A odgovor je da je to je jedino moguće u društvu (ili "carstvu") slobodnom od prinuda ili nužnosti bilo koje vrste, dakle u ljudskoj zajednici. Sloboda Marxovog komunizma je sloboda liberalizma ostvarena u potpunosti i za svakog. A to je sad bitna razlika u odnosu na liberalizam.
Još se uvijek lome koplja oko pitanja kompatibilnosti, odnosno inkopatibilnosti humanizma i revolucije. Danas je posebno popularno tvrditi kako je revolucija nužno nehumana, jer je destruktivna i nasilna, jede svoju djecu itd. Prije bi, međutim, bilo istinito reći, da su djeca revolucije obično pojela revoluciju, koja ih je stvorila.
Gajo Petrović je pokazao lažnost alternative kompatibilnost-inkompatibilnost humanizma i revolucije (Humanizam i revolucija u Filozofija i revolucija (Naprijed, Zagreb, 1973.) ili u Filozofija prakse (Naprijed, Zagreb - Nolit, Beograd, 1986.). Ovdje ćemo navesti samo neke od relevantnih zaključaka.
"Dosljedan humanizam koji se ne zaustavlja na pola puta zahtijeva radikalnu negaciju postojeće nehumanosti i stvaranje kvalitativno različitog, istinski ljudskog društva. Drugim riječima, on zahtijeva revoluciju. S druge strane, istinska revolucija ne može se zadovoljiti malim društvenim promjenama, ona zahtijeva stvaranje doista ljudskog čovjeka i društva. Drugim riječima, ona zahtijeva radikalnu humanizaciju".
I još: "... ne može biti pravog humanizma bez revolucionarnosti, niti istinske revolucionarnosti bez humanizma. Revolucionarni humanizam jedini je potpuni humanizam, a humanistička revolucija jedina je istinska revolucija. Drugim riječima, revolucionarni humanizam i humanistička revolucionarnost u biti su isto".
Dakle, humanizam i revolucija su neodvojivi, a revolucionarni humanizam i humanistička revolucionarnost jedina su alternativa današnjeg doba, kad agresivna i nekrofilna nehumanost prijeti da u temeljima uništi čovjeka i njegov svijet.
Očito je čovjek čitao Marcusea ali i Kangrgu, samo što je kod Kangrge ulogu ovce imala - grlica. Onda ga je zbog te grlice neki Dragun (toga bi se gospodin Kolumnist morao dobro sjećati) povlačio po sudu, jer je u Zaključku Etike (M. Kangrga, Etika, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.) napisao: "Kad sam u društvu pričao o toj svojoj grlici, dodao sam, jer je upravo o tome bila riječ, kako su i životinje pametnije od Hrvata, jer znaju svoj interes. A Hrvati ga ne znaju, pa na izborima glasuju uvijek iznova upravo i jedino za one koji su ih opljačkali i uništili im živote, pobacali na ulicu, pa su sada zajedno s Maksimom Gorkim na dnu života! A moja je grlica, ljubim je, pametna cura i zna svoj interes". Od suđenja Milanu Kangrgi u Zaboku prošlo je nešto više od šest godina, a sada se, kao da je izgubio pamćenje, Kolumnist okomljuje upravo na taj Kangrgin stav. Pa neka sad kaže da nije na putu htijenja neslobode i zlog života.
