Mersiha Beširović je na čelo Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH (STBIH) došla 2009. sa mjesta predsjednice Sekcije žena na koje je izabrana 2000. godine. U sindikalnom je pokretu uključena od 1996. godine, kada je reanimirao svoj rad. Bila je i urednica magazina STBIH SuGlas. Njen angažman u STBIH je od prvog dana volonterski, kao i danas. S Beširović razgovaramo o poteškoćama sindikalnog organiziranja, specifičnosti rada i radničke borbe u pandemijskom kontekstu, te mogućnostima jačanja i umrežavanja sindikalnog pokreta.
S vama i radom vašeg sindikata upoznala sam se nedavno, u ovom specifičnom vremenu korone, na webinaru koji je organizirala drugarska organizacija Crvena, no Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti (STBIH) postoji već 23 godine. Možete li nešto reći o povijesti samog sindikata - kako je i u kojim okolnostima nastao i organiziran te sada već davne 1997. godine?
STBIH je sindikat koji je jedan od osnivača sindikalnog pokreta u BIH uopšte i ima tradiciju stariju od 110 godina. Mi smo 1996. reanimirali svoj Zvanično obrazloženje je da ove izmjene radnog zakonodavstva idu u paketu mjera za stabilizaciju privrede u FBIH, a zbog posljedica korona virusa. Stvarni razlog po mom mišljenju je potpuno derogiranje radničkih prava i kompenzacija poslodavcima za apsolutnu impotenciju vlasti da stvarno amortizuje ekonomske posljedice pandemijerad nakon pauze koja je bila uzrokovana posljednjim ratom u BIH i tada smo počeli doslovno organizovanje od nule. Razlog za to je bila činjenica da smo htjeli izgraditi jedan novi moderni sindikalni pokret koji će biti drukčiji od onog što je do tada bio sindikat, dio sistema i “nužno zlo” na koje su radnici pristajali (vrlo često i bez pitanja) prilikom svog zaposlenja. Ogromnu pomoć u tom trenutku reanimiranja svog rada STBIH je imao od velikog broja sindikata širom svijeta koji su bili okupljeni u međunarodnoj federaciji sindikata pod nazivom FIET.
Nažalost, vrlo brzo smo shvatili da rezultati u ovoj borbi ne dolaze preko noći, da je sloboda organizovanja ozbiljno narušena i taj problem mi imamo i danas, skoro 25 godina poslije. Neke stvari poput npr. sindikalnog organizovanja u oba BH entiteta i, da tako kažem, prelazak entitetskih granica za sindikalno djelovanje je recimo bilo puno lakše krajem tih 1990-ih i početkom 2000-ih, nego danas. Ali STBIH nije odustao od principa i ciljeva koje smo postavili te 1996. godine.
Kako danas izgleda struktura članstva sindikata - brojčano, spolno/rodno, dobno, prema radnom statusu? Gdje teritorijalno djelujete i koje djelatnosti pokrivate?
STBIH danas zvanično ima nešto više od 12 hiljada članova i rekla bih da smo vrlo specifičan sindikat za BIH. Prvo, djelujemo definitivno uprkos svim ograničenjima u oba BH entiteta, ali i u sektoru koji je vrlo nemilosrdan po pitanju organizovanja radnika. Naime, u BIH danas je nemoguće organizovati sindikat u nekoj privatnoj firmi ako za to nemate pismeno odobrenje poslodavca, iako je to naravno u suprotnosti sa zakonom, međunarodnim standardima, Ustavom BIH. Ali niti mi možemo ući u kompaniju bez odobrenja, niti bi radnici s nama uopšte razgovarali, a da ne vide da njihov poslodavac nema ništa protiv toga. Taj proces je grozno iscrpljujući i vrlo frustrira kada morate više od dvije godine non stop tražiti ono što je elementarno radničko, ali i ljudsko pravo, a to je sloboda organizovanja. Iako nismo zadovoljni kad uzmemo u obzir broj zaposlenih u ovom sektoru koji se kreće oko 150 hiljada, ipak uspijevamo na godišnjem nivou stalno povećavati broj članstva. Prošlu godinu npr. (2019) smo završili s 433 novih članova od čega je njih 35,3% mlađe od 30 godina. Godinu ranije smo završili s povećanjem od 425 članova od čega 30,59% mlađih od 30 godina, a sveukupno je 63% našeg članstva do 40 godina starosti, dok je 77% žena.
Kako je po pitanju djelatnosti koje pokrivate?
STBIH pokriva uglavnom djelatnost trgovine na veliko i malo iako smo registrovani i u svom imenu imamo i uslužni sektor. Kad su u pitanju uslužne kompanije, STBIH ima dvije podružnice iz javnog sektora u Sarajevu. Sve ostale naše podružnice su iz 100% privatnih kompanija. STBIH ima strukturu koja se zasniva na odborima i povjerenicima u pet regija koje su isključivo geografske i svaka od njih obuhvata dio FBIH i RS. Naš Upravni odbor broji 10 članova. Bitna odlika našeg rada je činjenica da mi u svojim uslugama nikad ne stavljamo članstvo i članarinu kao uvjet. U tom smislu smo sindikat koji je vrlo specifičan. Ovakvo djelovanje koje nas je vjerujem i uspostavilo kao drukčiji sindikat od drugih omogućila nam je činjenica da STBIH već 25 godina ima punu podršku za svoj rad od Sindikata trgovine Norveške Handel og kontor i Norge, koji zajedno sa svojih pet regionalnih organizacija pokriva sve troškove STBIH uključujući i operativne i troškove za aktivnosti. Pored ovog sindikata STBIH ima projekte i sa Sindikatom Handels iz Švedske kroz Olaf Palme Fondaciju, a naše aktivnosti provodimo i kroz druge projekte za koje apliciramo. Naša saradnja sa NVO sektorom u BIH ima veze i s tim da mi u mnogo čemu funckionišemo na isti način.
Imate i žensku sekciju i sekciju mladih - koja je njihova uloga u sindikalnoj borbi?
STBIH je nastao kao "ženski projekat" da tako to opišem. Naime, jedna od prvih projektnih aktivnosti koje smo napravili te sad već davne 1997. jeste da smo okupili 50 žena koje su ranije imale sindikalno iskustvo, ali i one koje nisu imale nikakvo iskustvo u sindikatu i u proljeće 1997. d nekih velikih poslodavaca sam čula da nam se zamjera radikalizam, ali iskreno smatram da je stvarno došlo vrijeme barem da mi kao sindikat progovorimo o imenima tih velikih poslodavaca koji su godinama akumulirali ogromnu dobit, a među prvima su počeli s otpuštanjem radnika zbog kao ekonomskih posljedica korona virusanapravile veliki skup žena radnica u sektoru trgovine. Skup smo organizirali uz međunarodnu sindikalnu podršku i izvan BIH. To u bili moji prvi kontakti sa sindikatom i nikad neću zaboraviti jedno od izlaganja koje sam čula tada, a koje je i danas vrlo živo. Naime jedna od radnica je tom prilikom rekla da je u ratu izgubila supruga, ali da bi on bio živ da je nju neko pitao za mišljenje i želje. Rekla je da je u BiH ratu izgubila mnogo, ali da ne želi proživjeti ostatak svog života u prošlosti, kao i da želi graditi budućnost za svoju djecu u želji da oni više nikad ne dočekaju ono što smo svi prošli u periodu 1992-95.
I zaista, tada su postavljeni temelji STBIH. Mnoge od tih žena više nisu s nama, ali nekoliko nas je i danas aktivno u STBIH. Naša sekcija žena, kako smo je tada nazvali, je paralelno sa jačanjem uloge žene u sindikatu jačala i sam sindikat. Prvi smo uveli kvote i direktno biranje u smislu da je predsjednica sekcije žena potpredsjednica STBIH, a tako sam i ja došla na čelo sindikata 2009. Kad su u pitanju mladi, rekla bih bez imalo skromnosti da je STBIH jedini sindikat u BIH koji ima vrlo aktivnu grupu mladih koji su angažovani u izgradnji i jačanju STBIH, ali i u nizu drugih opšte socijalnih i lokalnih projekata. Veliku podršku upravo naši STBIH Mladi imaju kroz projekte za koje preko STBIH ili samostalno apliciraju. Danas je npr. u Sarajevu naša Sekcija mladih prepoznata kao stalni partner Roditeljske kuće za djecu i obitelji oboljele od raka koju podržavaju svojim projektima, ali i svojim volonterskim radom.
Foto: STBIH
U doba ove krize svijet više ne može sakriti činjenicu da su brojni sektori u kojima su pretežno zaposlene žene prvi na udaru - ponajprije u smislu izloženosti epidemiji, ali i da su se upravo radnice našle na prvoj liniji fronta tj. da je njihov rad neophodan za održavanje života i borbu u prevladavanju ove globalne zdravstvene krize. Vaše je izlaganje bilo naslovljeno 'Redovan rad u izvanrednim okolnostima: trgovkinje na prvoj liniji fronta'. Kako je to izgledalo u početku, kakva je bila situacija, a kakva je sada, primjerice sa zaštitnom opremom? Kakvi su se još problemi pojavili kao veliki ili ključni u ovim izvanrednim okolnostima?
Neki od poslodavaca su mi zamjerili jer sam u nekim svojim izjavama za medije rekla da su radnice u trgovini prisiljene raditi i kad su svi drugi imali luksuz da budu u panici i da ostanu doma kako je bio slogan globalne kampanje. Ali to je zaista bilo tako. One su se morale snaći. I to je to. I snašle su se. Zaista. Mnoge su radile s jednim rukavicama dnevno, s maskama koje su same sebi šile, bez sredstava za dezinfekciju i sl. Naravno, stanje je sada, dva mjeseca od prvih slučajeva pandemije u BIH, znatno drukčije, zaštitne mjere su na visokom nivou, ali po malim Naša sekcija žena, kako smo je tada nazvali, je paralelno sa jačanjem uloge žene u sindikatu jačala i sam sindikat. Prvi smo uveli kvote i direktno biranje u smislu da je predsjednica sekcije žena potpredsjednica STBIH, a tako sam i ja došla na čelo sindikata 2009marketima još uvijek možete vidjeti žene s rukavicama koje su potpuno promijenile boju od nošenja i s maskama ručne izrade. Jedan od problema koji je ostao neriješen, evo i dva mjeseca od početka, jeste prevoz i većina radnika i radnica u ovom sektoru se još uvijek snalaze kako znaju i umiju.
Za ova dva mjeseca ja bih rekla da su trgovkinje u BIH proživjele jedan cijeli radni vijek u kojem su stavile po strani i strah i brigu za svoje najmilije i hrabro stale za pultove i kase i na svojim rukama prenijele tone i tone brašna, šećera, toaletnog papira i uz sve radile za istu ili manju plaću, nego inače. U značajnom broju kompanija sada nakon ta dva mjeseca izuzetnog herojstva ove žene ostaju bez posla. Promet pada, projekcije su loše i svi su zaboravili na ono što su ove radnice dale svojim poslodavcima i cijelom građanstvu BIH.
Ističete da vaša sindikalna borba obuhvaća i one koji rade i one koji ne mogu da rade ili da se vrate na posao i očito je da se radnička prava derogiraju i krše i jednima i drugima. Koji su problemi jednih, a koji drugih?
Upravo tako. To su dvije grupe radnika i radnica. Jedni su radili cijelo vrijeme, a druge još uvijek imaju samo jednu želju, a to je da se vrate na svoja radna mjesta. Veliki broj trgovina tekstilnom robom npr. je vezan za tržne centre, a njihov rad je još uvijek neizvjestan. U ovim kompanijama otkazi i neprodužavanje ugovora o radu su već uveliko svakodnevica. One koje su sretne su ostale u radnom odnosu za minimalnu plaću koja je više socijalna naknada nego primanje. Činjenica da naše vlasti nisu uradile ništa da zaštite radnike i radnice upravo ovu grupu dovodi na rub egzistencije. Npr. jedan vrlo čest primjer je da su radnice u prodavnicama tekstilne robe već drugi mjesec na minimalnoj plaći koja je 410 KM. Istovremeno gotovo svako u BIH ima ratu kredita. Ova radnica s plaćom od 410 KM je za april mjesec dobila nekih cca 250 KM plaće nakon što joj je odbijena rata kredita za koji banka nije odobrila moratorij jer "nije ostala bez posla". Potrošačka korpa u BIH se kreće oko nekih 2000 KM!!! Po meni, i kad uzmete ovakve primjere kojih je jako puno danas, u BIH je trenutno isplativije ostati bez posla jer onda imate naknadu s biroa za nezaposlene od nekih 380 KM i vjerojatno ćete dobiti moratorij na otplatu kredita. Zemlja koju vrlo često nazivaju Apsurdistanom i na ovom primjeru pokazuje sav svoj apsurd. Iako nismo zadovoljni kad uzmemo u obzir broj zaposlenih u ovom sektoru koji se kreće oko 150 hiljada, ipak uspijevamo na godišnjem nivou stalno povećavati broj članstva. Prošlu godinu npr. (2019) smo završili s 433 novih članova od čega je njih 35,3% mlađe od 30 godina
S druge strane trenutno bez posla ostaju i oni radnici koji su sve vrijeme pandemije radili. Ni jednom svojom mjerom vlasti u BIH nisu pokušale ovo spriječiti. U RS je stanje nešto bolje u smislu isplate minimalne plaće, ali sveukupno BIH je potpuno zakazala u svim aspektima borbe protiv ekonomskih posljedica pandemije i pred nama je, bojim se, jako težak period u kojemu će se, ma kako to drastično zvuči, radnici i radnice u privatnom (realnom) sektoru morati nositi s bijedom i glađu koja će biti gora od same pandemije.
Jedan od primjera kršenja prava radnica koji je došao do medija bio je slučaj s radnicama u kladionicama. Na koji način su im se kršila prava? Kako pomažete radnicima koji nisu sindikalno organizirani?
To su bili jedni od prvih slučajeva koji su došli do nas. Naime, koliko god Zakon o radu u FBIH i RS bio loš, on ipak predviđa određene zaštitne mehanizme za radnike prilikom otkaza, u smislu otpremnina u visini tri zadnje plaće, naknade s Biroa za nezaposlene u određenom periodu koji zavisi od godina staža i sl. Mi smo dobile desetine poruka od radnica iz kladionica kojima se doslovno “podmetalo” da potpisuju Zahtjeve za neplaćeno odsustvo pri čemu su one doslovno upućene kućama bez bilo kakve naknade i uz potpunu neizvjesnost njihovog daljnjeg radnog statusa. Mi smo svim radnicima neovisno od toga da li su članovi ili ne ponudili pravnu pomoć. To smo radili i ranije i sva sreća da smo jako aktivni na društvenim mrežama pa su ove radnice tako došle do nas. Neke od njih su takve zahtjeve već bile potpisale, ali neku masovnu štetu smo spriječili upravo savjetujući one koje su nam se javile u svoje i u ime ostalih svojih kolegica.
U ovo vrijeme Vlada FBiH predlaže izmjene Zakona o radu. Kako je došlo do te inicijative, o kakvim se izmjenama radi? Na koji način vaš Sindikat sudjeluje u tome i na kakve institucionalne prepreke nailazite?
Zvanično obrazloženje je da ove izmjene radnog zakonodavstva idu u paketu mjera za stabilizaciju privrede u FBIH, a zbog posljedica korona virusa. Stvarni razlog po mom mišljenju je potpuno derogiranje radničkih prava i kompenzacija poslodavcima za apsolutnu impotenciju vlasti da stvarno amortizuje ekonomske posljedice pandemije. Drugi razlog je činjenica da je u FBIH minimalna plaća davno trebala biti povećana barem na nivou koji je u RS (520 KM), a ovim izmjenama se ona “betonira” na ovom nivou na koji bi radnici još i trebali biti zahvalni jer u nekim prvim verzijama izmjena Zakona o radu postojala je mogućnost umanjenja čak i tog mizernog iznosa. Mi smo u proces uključeni preko naše centrale Mi smo dobile desetine poruka od radnica iz kladionica kojima se doslovno “podmetalo” da potpisuju Zahtjeve za neplaćeno odsustvo pri čemu su one doslovno upućene kućama bez bilo kakve naknade i uz potpunu neizvjesnost njihovog daljnjeg radnog statusa. Mi smo svim radnicima neovisno od toga da li su članovi ili ne ponudili pravnu pomoćkoja ima svoju delegaciju u ekonomsko socijalnom vijeću FBIH.
Jedna od nama najtežih prepreka bila je i ubijediti kolege iz drugih sindikata da se o ovim izmjenama ne pregovara, posebno delegacija sindikata u ESV je po mom mišljenju napravila jako puno pogrešnih koraka koji su dodatno otežali ulogu i učešće sindikata u ovom procesu. Trenutni status je da se delegacija povukla iz pregovora, ali ja se iskreno bojim da to nije konačan stav i da je pred našim sindikatom i par drugih sindikata s kojima vrlo aktivno radimo na ovome još duga i teška borba.
Sredinom marta izašle ste javno sa svojim setom ekonomskih mjera. Koje su ključne predložene mjere, odnosno zahtjevi?
Ključna mjera koju smo predlagali je oslobađanje poreza i doprinosa na plaće za poslodavce pod uvjetom da zadrže radnike i da zadrže njihove plaće. I dalje smatram da bi da je Vlada donijela ovu odluku u prvih par sedmica od proglašenja pandemije u BIH broj ljudi koji su ostali bez posla u FBIH (27 hiljada s današnjim danom) bio daleko manji. Nadalje, tražili smo da se radnici i radnice u ovom sektoru koji su radili u martu pod višestruko većim prometom financijski nagrade, što se i desilo u kompanijama u kojima djeluje STBIH. A tražili smo naravno i bolje epidemiološko zdravstvene mjere za sve radnike.
Što ovih dana radi vaš sindikat? Što se sada događa s izmjenama Zakona o radu? Pojavljuju li se neki novi problemi u izvanrednim okolnostima? Što i kako dalje?
U ovom momentu jako pažljivo pratimo dešavanja u našem sektoru. Ide ublažavanje mjera, počinju s radom mnogi objekti, ali neki od problema i dalje ostaju, poput prevoza npr. Također pratimo šta se dešava s plaćama za one radnike koji još uvijek ne rade. Nažalost, jedino što možemo je štititi ovaj nivo plaća koji je zaista mizeran, ali ima i dobrih primjera gdje neke od kompanija idu i s povećanjem minimalne plaće. Ne možemo Bitna odlika našeg rada je činjenica da mi u svojim uslugama nikad ne stavljamo članstvo i članarinu kao uvjet. U tom smislu smo sindikat koji je vrlo specifičan. Ovakvo djelovanje koje nas je vjerujem i uspostavilo kao drukčiji sindikat od drugih omogućila nam je činjenica da STBIH već 25 godina ima punu podršku za svoj rad od Sindikata trgovine Norveške Handel og kontor i Norgesebi naravno pripisati zasluge za to, ali je u pitanju ipak kompanija u kojoj STBIH vrlo aktivno djeluje. Jedan od prioriteta je svakako pratiti dešavanja vezana za Zakon o radu. Od zadnjeg puta kada sam govorila na ovu temu na webinaru Crvene pojavila se nova verzija koja je znatno poboljšana od one prvobitne koja je bila po meni Robovlasnički dekret. Ali naš stav je i dalje da Zakon o radu ne treba mijenjati jer promjene sigurno neće biti u pravcu poboljšanja prava nego naprotiv - njihovog smanjenja.
Nastojimo održati i prisustvo u medijima jer ima jako puno radnika i radnica koji nisu organizovani i prepušteni su sami sebi tako da su mediji za nas sredstvo da dođemo do tih ljudi i kažemo im da nisu sami. S kolegama i kolegicama iz sindikata iz Srbije i Makedonije, a uz pomoć Olaf Palme fondacije s kojom svi sarađujemo, trenutno radimo i na zajedničkoj deklaraciji koja bi trebalo da bude naša poruka javnosti, ali posebno našim vladama o našim zahtjevima vezano za posljedice pandemije po radnike. Vraćamo se također i našim ranije planiranim aktivnostima koje smo bili odložili. Kolektivni ugovor za našu djelatnost je istekao i mi smo uoči pandemije dostavili prijedlog i zahtjev za novi KU tako da ćemo i to pitanje sada morati aktuelizirati. Naravno, i na webinaru sam govorila o posljedicama koje lično imamo kao organizacija a koje su uzrokovane našom vrlo glasnom borbom za radnička prava tijekom pandemije tako da se i time sada bavimo. Da sumiram, borba ide na više frontova paralelno, ali to je vjerujem zajednička realnost svim sindikatima danas.
Pratila sam vaše obilježavanje 1. maja - glas je dan radnicima i radnicama, a objelodaniti i artikulirati razmjer i dubinu problema radništva danas je svakako nužan temelj borbe. Radništvo je očito u iznimno teškom položaju i još uvijek je prisutan opravdan egzistencijalni strah zbog kojega mnogi šute ili istupaju anonimno. Što biste poručili radništvu danas?
Pa više nego ikad ranije rekla bih da je nama potrebna snaga organizovanih radnika. Mi smo vrlo hrabro odlučili biti glas svih tih radnikaU značajnom broju kompanija sada nakon ta dva mjeseca izuzetnog herojstva ove žene ostaju bez posla. Promet pada, projekcije su loše i svi su zaboravili na ono što su ove radnice dale svojim poslodavcima i cijelom građanstvu BIH koji se još uvijek boje govoriti. Od nekih velikih poslodavaca sam čula da nam se zamjera radikalizam, ali iskreno smatram da je stvarno došlo vrijeme barem da mi kao sindikat progovorimo o imenima tih velikih poslodavaca koji su godinama akumulirali ogromnu dobit, a među prvima su počeli s otpuštanjem radnika zbog kao ekonomskih posljedica korona virusa.
Moramo izaći iz tog zatvorenog kruga šutnje koja rezultira prihvaćenjem neprihvatljivog. Naravno da to ima svoje posljedice i mi smo na njih spremni. Ali upravo zato nam treba snaga u broju radnika učlanjenih u STBIH. Na taj način ćemo imati i moć da ono što govorimo bude argument, ali i osnova za promjenu stanja.
Foto: STBIH
