Invalidi za potkusurivanje

Hrvoje Antonio Belamarić, široj javnosti poznat je još s Radija 101 kao inicijator i urednik emisije za osobe s invaliditetom Rezolucija 48/96. Dobitnik je nagrade Foruma 21 za radijsko novinarstvo 2003., izvještavao je s različitih događaja iz zemlje i inozemstva, a neko vrijeme je proveo i na BBC-u na školovanju i edukaciji. Danas je zaposlen kao novinar na HRT-u.

Belamarić se ove godine uključio i u politiku. Naime, našao se na izbornoj listi koalicije Možemo! na 8. mjestu u prvoj izbornoj jedinici.

Za H-Alter govori o problemima s kojima se osobe s invaliditetom susreću tijekom epidemije COVIDA 19, položaju invalida općenito u našem društvu, odnosa saveza i udruga prema potrebitima, hijerarhiji u istima, svojoj političkoj karijeri...

Kako se osobe s invaliditetom snalaze u vrijeme COVIDA 19?

Prvi problem je što osobe s invaliditetom nisu od države dobile niti zaštitne maske, niti zaštitna odjela. Drugo, vjerujem kako se zaključavanje osoba s invaliditetom u domove, pokazalo kao velika greška. Svi moramo imati pravo na kretanje i pravo na zrak. Kako COVID raste,  Ne možeš niti jedan posto invalida izvući van na ulicu, da se pobune. Savezi i udruge su kupljeni od države, i oni se ne bore za prava osoba s invaliditetetomzbog ljudi koji se nisu pridržavali mjera, tako će osobe s invaliditetom vjerojatno ponovno zatvoriti.

Vlada je uzela novac, točnije 450 milijuna kuna, iz fonda za zapošljavanje invalida, i preusmjerila ga u projekt Potpora za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom. Vaš komentar?

Novca ima u fondovima još. I Vlada će ga ponovno uzeti, ako će tako odlučiti. Oni očito vjeruju kako osobe s invaliditetom ne trebaju raditi, već živjeti od socijale koja iznosi od 1500 do 2000 kuna. Dvanaest posto građana Hrvatske su osobe s invaliditetom. No ne možeš niti jedan posto njih izvući van na ulicu, da se pobune. Savezi i udruge su kupljeni od države, i oni se ne bore za prava osoba s invaliditetetom. Novac je dan firmama koje su imale dobit od 300 do 400 milijuna kuna. Pa gdje im je onda taj novac? Ili friziraju izvješća ili lažu.

No ni situacija prije korone nije baš bila sjajna.

Ne želi nas se u radnom sustavu, već da budemo socijala i što više neprimjetni u društvu. Vlada vjerojatno smatra kako osobe s invaliditetom ne treba zapošljavati, ne trebaju raditi, već valjda trebaju živjeti samo od socijalne pomoći. Svaka država sebi će olakšati život, ako uistinu zaposli osobe s invaliditetom. Cijela ta politika zapošljavanja osoba s invaliditetom nema smisla. Neka se država izjasni želi li invalide kao radnu snagu ili ih želi na socijalnoj margini. Političari se stalno skrivaju. Treba prestati biti licemjeran prema osobama s invaliditetom.

Nadalje, šezdeset pet posto osoba s invaliditetom nije nikad nigdje radilo. Kada takvu osobu i zaposle, to će to učiniti najčešće samo zato da dobiju neki novac.

Isplati li se poduzetnicima više isplati platiti kaznu ili zaposliti osobu s invaliditetom? Pretpostavljam da zapošljavanje takve osobe iziskuje i prilagodbu radnog mjesta osobi s invaliditetom.

Poduzetnici dobiju jako dobar novac. Riječ je o iznosima od milijun pa do četiri milijuna. No problem je u tome što mi zapravo niti ne znamo Zaključavanje osoba s invaliditetom u domove u vrijeme zaraze, pokazalo se kao velika greška. Svi moramo imati pravo na kretanje i pravo na zrakkoliko plaćaju kazne i da li tvrtke uopće plaćaju kazne, ako ne zaposle invalide. Nemamo nikakve podatke o tome. Fond za zapošljavanje invalida je pun, ali ne znamo kako. Možda ga sama država puni. Zašto se te stvari skrivaju? To su javni podaci koji bi trebali biti transparentni.

Što mislite o hrvatskim udrugama i savezima invalida?

Udruge su veliki problem za sve nas koji moramo preko njih ostvarivati naša prava. Udruge su dobile osobne asistente koje radi posao države. Njihov je posao reguliran na način da asistent osobama s invaliditetom bude na raspolaganju četiri sata dnevno, što nije dovoljno. Udruge za asistente dobiju ogromne novce, a ništa ne rade da se to promijeni.

Kada se pojavio COVID 19, Savez i udruge su izgubili jedan dio novca, ali istovremeno nema izvještaja o novcu koji dobiju. Zašto savezi šute po pitanju asistenata? Nešto tu smrdi.

Na čelu udruga su doktori, socijalni radnici... Najmanje je osoba s invaliditetom.

Kako je postavljen taj cijeli sustav saveza i udruga?

Cijeli sustav je preglomazan. On ne može opstati. Postoje savezi na državnoj razini, na županijskoj, te onda udruge na lokalnoj razini. Isto tako postoje županijske i lokalne udruge.

Treba naglasiti kako velik broj osoba s invaliditetom ne zna svoja prava, netko im treba to sve objasniti, a udruge i savezi to ne čine.

Imao sam udrugu koja se bavila obrazovanjem osoba s invaliditetom. Nakon pet godina sam ju morao zatvoriti. Dvadeset tisuća kuna, koje mi je Ne želi nas se u radnom sustavu, već da budemo socijala i što više neprimjetni u društvu. Vlada vjerojatno smatra kako osobe s invaliditetom ne treba zapošljavatigrad Zagreb dao, nije bilo dovoljno za izvođenje potrebnih projekata. Da država uistinu želi zapošljavati osobe s invaliditetom, podržala bi takve projekte i ulagala u njihovo obrazovanje. Sve ostalo je licemjerje.

Kako ocjenjujete položaj asistenata osoba s invaliditetom?

Ne treba se zavaravati. To je samo pilot projekt, koji je osmislila Jadranka Kosor. Od te ideje nismo se pomakli. Stvari se moraju formalizirati i dovest u zakonsku regulativu. Ali zakonsku regulativu nitko ne želi raditi. Država je prepustila udrugama da se malo s time igraju. Udruge su nevladine organizacije i po meni ne bi trebale imati velik priljev novca. Njih nitko ne kontrolira, niti se itko ikada pozabavio nepravilnostima njihovima rada.

Kakva je situacija u ostalim zemljama EU?

Nizozemskoj, Njemačkoj, pa čak i nama bližoj Sloveniji i Austriji, cilj je osposobiti osobe s invaliditetom da rade i budu produktivni članovi društva. Nije važno kakav stupanj invalidnosti imaju, je li osoba fizički ili intelektualno oštećena... Svaka osoba s invaliditetom može raditi. Mi to kao društvo još nismo prihvatili.

Koji su konkretni vaši prijedlozi za boljitak osoba s invaliditetom?

Predložio sam da osobe s invaliditetom u svome kvartu dobiju čistačicu, domara i medicinske sestre, da se to zakonski formalizira. Kao što sam rekao, trenutna situacija s osobnim asistentima nije održiva. Većina osoba s invaliditetom ne može si priuštiti privatnu skrb , a država ne može osobne asistente plaćati samo dvije tisuće kuna i očekivati od njih da se brinu o invalidima.

Ako bi se taj prijedlog usvojio, onda osobe s invaliditetom, recimo nakon smrti članova obitelji, ne bi više trebale biti smještene u domove. Zašto Stvari se moraju formalizirati i dovest u zakonsku regulativu, ali zakonsku regulativu nitko ne želi raditi. Država je prepustila udrugama da se malo igraju...ih trpati u domove, kad bi na ovaj način svu potrebnu skrb mogle dobiti u svome domu?

To prakticiraju Nizozemska i Belgija. Neki će reći da imaju veći proračun, no stvar je u tome da su oni odlučili, bez licemjerja, što žele sa svojim invalidima.

Zatim treba promijeniti stvari u obrazovnom sustavu. Sustav obrazovanja za osobe s invaliditetom star je trideset godina. Većina njih su obrazovani za krojače, obućare i urare. Tko to danas treba?

Nadalje, ako osobe s invaliditetom ne upišu fakultet, a ako su iz malog mjesta, one budu zaboravljene i moraju se vratiti iz srednjih škola u ta svoja mala mjesta gdje za njih nema posla. Ako država uistinu želi zaposliti osobe s invaliditetom, zašto ih se ne zapošljava u županijama i gradovima, dakle u javnim ustanovama? To bi trebao biti prioritet.

Spomenuo bih i problem oko prava osoba s invaliditetom na stanovanje. Stanovi u gradu Zagrebu nisu prilagođeni invalidima, pa je pronaći mjesto za život u takvim okolnostima gotovo nemoguća misija. U prosjeku, od stanova koje se grade, tek su dva ili tri od njih deset prilagođeni za invalide. Apsurd je da zdrave osobe ne žele imati takvu infrastrukturu, budući da će i one same biti jednom stare, te bi im takva gradnja dobro došla.