Industrija invalida rada

Tekstilna industrija jedna je od grana industrije koja iza sebe ostavlja invalide rada - zbog teških radnih uvjeta i puno sjedenja ili stajanja u istom položaju mnoge radnice (industrija zapošljava 89 posto žena) imaju problema s kroničnim bolovima.

One koje puno stoje za strojem za peglanje imaju problema s bolovima u nogama, proširenim venama ili otečenim rukama, jer je ruka kojom peglaju stalno u podignutom položaju. Radnice za šivaćim mašinama često sjede u nepravilnom položaju, na drvenim stolicama koje podsjećaju na neudobne osnovnoškolske. Problemi s kralježnicom, ukliještenjima živaca i grčenjem prstiju zbog toga su dio njihove svakodnevice.

Uz to, moraju biti brze. Većinom se radi na normu, a ako ne ispune kvotu unutar redovnog radno vremena, moraju ostajati duže ili doći subotom Sustav usmjeren na stvaranje privida da se problem nezaposlenosti riješava, birokratiziran i ovisan o novčanoj pomoći iz Europske unije, bez tvornica i razvijenog gospodarstva, usmjeren prema profitu, ne funkcionira i uništava ljudske životedovršiti posao. Ako norme nisu strogo određene, kratki rokovi isporuke diktiraju tempo, pa voditelji smjene stvaraju pritisak da sve bude gotovo do roka koji su oni zamislili.

U jednoj tekstilnoj firmi radnice rade na 10 do 15 programiranih strojeva koji sami pletu dijelove odjeće, a za svaki dio im treba po par minuta. Dok one obiđu cijelu liniju, prvi stroj je već ispleo nekoliko komada koje treba prekontrolirati. Zbog zahtjevnog tempa i kako bi drugoj smjeni ostavile čistu liniju često si svjesno uskrate pauzu - ako ne naprave posao na vrijeme morat će na razgovor sa šefovima, a ne žele dodatan stres.

Izostanak pauze znači da nema mogućnosti za normalni gablec, pa radnice često samo "čvaknu" nešto nekvalitetno usput ili preskoče obrok. Plaće su takve da si ne mogu priuštiti raznovrsne, nutritivno hranjive obroke, stoga dolazi i do problema sa želucem. Dvije trećine radnika iz tri tekstilne tvornice intervjuiranih u istraživanju Clean Clothes kampanje pije tablete zbog nekog od opisanih problema.

Fizičkim manifestacijama teških uvjeta rada možemo dodati još stres zbog čestih pritisaka i verbalnog nasilja, neispavanost zbog noćnih smjena i putovanja na posao, ozljede koje se događaju i nehigijenske uvjete u tvornicama. Kod kuće još čekaju kućanski poslovi, bašća, životinje...

"Psihički stradamo, stradaju nam živci. Pritisci su veliki kad je gužva, kad tražiš slobodno, kad nešto nije u redu s isporukom", kaže jedna radnica, a druga dodaje: "Budem jako umorna nakon posla, da nemam volje prošetati s djetetom. Ni vikendom se ne stignem odmoriti. Dođem doma, ne sjednem do navečer, moram skuhati, oprati veš, napisati zadaće s djecom. Navečer sam mrtva, gledam da ne padnem do kreveta."

77 posto radnika u industriji odjeće ima između 30 i 54 godine. Do kasnih četrdesetih ili pedesetih one su već, prema mišljenju poslodavaca, "Službena opravdanja za otkaze najčešće su da takva radna mjesta više ne trebaju. Poslodavac će preimenovati jednu riječ ili slovo u nazivu radnog mjesta, zaposliti onoga tko mu više odgovara i neće biti sankcija"istrošene, a to ne odgovara tržišnoj logici profita. Poslodavci ne trebaju radnice koje nisu dovoljno brze i efikasne ili one koje moraju ići na pretrage pa im češće treba slobodan dan. Zbog toga im daju ponudu koju ne mogu odbiti - moraju same dati otkaz, a u slučaju da to ne žele pronaći će neku manu u njihovom radu, izmisliti grešku, optužiti ih za nešto što nisu napravile pa će dobiti otkaz ugovora o radu zbog krivnje radnika. U tom slučaju nemaju pravo prijave na burzu ni na otpremninu. Kad u pedesetoj prijeti otkaz, jasno je da nema puno izbora - bolje je prihvatiti i mizernu otpremninu, pa se prijaviti na burzu, nego ostati bez ičega.

Velik broj žena nezaposlenih više od godinu dana prevladava u sektorima trgovine na veliko i malo (njih 4148), djelatnosti pružanja smještaja, pripreme i usluživanja hrane (2950 žena), ostalim uslužnim djelatnostima (1479 žena), zdravstvu (1027 žena od 1380 zaposlenih) i obrazovnom sektoru (787 žena od 997 nezaposlenih). Unutar prerađivačke industrije dugotrajno je nezaposleno 4005 žena, od ukupno 8123 dugotrajno nezaposlene osobe. Pretpostaviti možemo da je većina njih iz tekstilnog sektora.

Njegovateljice - fizički i psihički zahtjevan posao za "istrošene" radnice

Nakon otkaza ili zatvaranja tvornica u kojima su radile, neke tekstilne radnice uspjele su naći posao u struci, u manjim šnajderskim obrtima ili preostalim firmama, one koje su imale uvjete otišle su u prijevremenu mirovinu, a ostale su se raštrkale po bijelom svijetu - dio ih je otišao u Austriju ili Njemačku raditi kao njegovateljice.

Dok su joj djeca bila mala, naša sugovornica Irena (ime je promijenjeno) radila je u tekstilnoj tvornici koja proizvodi za Benetton i u tvornici žarulja Osram. Plaća joj je pokrivala samo račune, pa bi poslije prve smjene išla prati suđe u restoran, a vikendom bi čistila apartmane. Kod kuće Poslovi njege nisu za svakoga, a budući da nemaju izbora, prihvaćaju ga žene različite stručne spreme, različitih znanja i zdravstvenih stanjaje bila domaćica i majka. Osam godina radila je bez godišnjeg i slobodnog dana, a kad nije bilo drugog posla, ostajala je prekovremeno u firmi.

"Jedno jutro nisam mogla ustati iz kreveta. Mislila sam da sam jako gladna i umorna. Uzmem šnitu kruha i ne mogu pogoditi usta, nego je s marmeladom zalijepim sebi na čelo. Djeca se smiju, kažu 'vidi, mama k'o robot'. Počnu se redati dijagnosticirani stres, slom živaca, depresija. Dugo sam odmarala, a kad sam se vratila na posao tražila sam manje zahtjevno radno mjesto. Doživjela sam šikaniranje i omalovažavanje, govorili su da mi nije ništa ili da sam luda. Vratili su me na lemilicu gdje je šest žena ispred i sedam iza mene. Ako ne vidim što je prvih šest propustilo, ove koje su iza će mi piti mozak sljedećih osam sati svaki dan."

Zbog velikog stresa i napornih uvjeta Irena je promijenila posao i počela raditi kao sobarica u hotelu. Iako je vrijedno radila, otpuštena je jer su gazde dočuli da je imala slom živaca. Ni na idućem poslu nije imala sreće - radno vrijeme od 6:30 do 17 sati, rad na poslovima konobarenja, čišćenja, uređivanja vrta, pomaganja kuharu oko ručka i sobarici oko veša, a uz sve to psihičko maltretiranje i iživljavanje šefova: "Jedan dan Da su uvjeti u tvornici koja je bila njezino prvo radno mjesto bili više ljudski, Irena vjerojatno ne bi dobila slom živaca i ne bi morala proživjeti niz stresnih situacija na poslovima koje je radila da bi preživilaprigovaraju zašto sam stavila jagode s peteljkom, drugi dan zašto bez peteljke, onda da sam potrošila puno voća, da ne smijem rezat toliko kruha..."

Kad bi kod kuće umorna od posla legla na desetak minuta, dočekala bi ju vika muža: "Šta je, mater spava, kuća prljava, a nema ručka?!"

Zbog zatvaranja restorana bila je prisiljena tražiti drugi posao - odlučila je pokušati s poslom njegovateljice u Austriji. I tu je svašta proživjela: od toga da je bila zaključana u sobi i opomena zbog načina na koji je namjestila stol do brige za epileptičnu djevojku gdje je radno vrijeme bilo od 6:30 do kasno u noć, i gdje je čitavo to vrijeme imala zabranu korištenja mobitela, pa se nije mogla čuti s obitelji.

No, nije si mogla priuštiti period nezaposlenosti. Dok dočeka naknadu s burze proći će dva mjeseca, u međuvremenu nekako mora platiti hranu i režije, a dugovi se skupljaju... Priča naše sugovornice završava sretno - uspjela je srediti dug, nije se ponovno razboljela, a iza sebe ima veliko iskustvo u brizi za starije i osobe s potrebama. Ipak, da su uvjeti u tvornici koja je bila njezino prvo radno mjesto bili više ljudski, ona vjerojatno ne bi dobila slom živaca i ne bi morala proživjeti niz stresnih situacija na poslovima koje je radila da bi preživila, niti bi morala ići u inozemstvo i biti odvojena od obitelji.

"Svi smo bili raštrkani, bez mogućnosti stabilnijeg života"

Primoranost na rad u inozemstvu nije slučaj samo u zadnjih nekoliko godina - naša druga sugovornica, Marija, otišla je u Italiju 1991. raditi poslove njege i održavanja kućanstva, jer je njezin suprug, koji je bio vojno lice, te godine ostao bez primanja. Marija se u Italiji zadržala 12 godina.

Radila je u vilama, čiji su se vlasnici prema strancima ponašali kao da će im donijeti bolest - jedna je žena tražila da joj salatu opere dva-tri puta u nekom posebnom sredstvu. U drugoj obitelji dodavali su začine u salatu špricom, a za ručak je bilo određeno 8-10 dkg riže ili pašte: "Ni slučajno grama više. Jednom prilikom više nisam mogla stajati na nogama od gladi, u blizini nije bilo dućana da kupim nešto za pojesti, pa sam stavila 8 dkg za sebe da pojedem bez začina, na suho. Gazdarica me pitala zašto sam stavila 10 dkg više, odgovorila sam da i ja moram nešto Nakon otkaza ili zatvaranja tvornica u kojima su radile, neke tekstilne radnice uspjele su naći posao u struci, one koje su imale uvjete otišle su u prijevremenu mirovinu, a ostale su se raštrkale po bijelom svijetupojesti. Poslije sam tražila drugi posao, da se maknem odande. Oni su gledali svoje potrebe, a nisu razmišljali o tome da osoba koja radi isto mora jesti."

Ponekad nije mogla doći do telefona ili pošte, da se javi obitelji: "Sin je patio, kćerka je već bila u Njemačkoj, svi smo bili raštrkani, bez mogućnosti izlaza iz te situacije i nekog stabilnijeg života."

Radilo se preko agencija koje su naplatile traženje posla, a potom ženama lagali da su im našli posao i poslali ih na nepostojeća radna mjesta. "Žene su bile prisiljene prihvaćati takve ponude i otići van, jer se država nije pobrinula za njih", kaže Marija.

Prespore, nedovoljno zgodne, nepodobne

Alternativa poslovima njege u inozemstvu u Hrvatskoj su projektno orijentirani poslovi, poput projekta "Zaželi". Posao je ovdje puno slabije plaćen - od minimalca do 4000 kn. Jeniseja Fištrek, predsjednica Saveza nezaposlenih Hrvatske, kaže da takav projekt diskriminira žene - poslovi njege nisu za svakoga, a budući da nemaju izbora, prihvaćaju ga žene različite stručne spreme, različitih znanja i zdravstvenih stanja: "Takav posao nije loš kad imaš izbor, ali je žalosno kad to moraš pod cijenu života raditi. Ako ne prihvatiš brišu te iz Zavoda."

Radnice s kojima smo razgovarali uspjele su se izboriti s razdobljima nezaposlenosti, traženjem novog posla, i brojnim stresnim situacijama na poslovima, no mnoge žene nisu, i to nije njihova krivnja. Od ukupno 53 i pol tisuće dugotrajno nezaposlenih osoba 29 tisuća su žene. Od tih 29 tisuća 20 tisuća ima 40 i više godina.

Radnice koje dobiju otkaz u četrdesetima hendikepirane su jer su radile. "Neformalno pitanje na intervjuu za posao jest 'zašto ste sad dobili otkaz, što ste napravili poslodavcu da vam je otkazao ugovor'. Odgovor ne mora postojati, on si je nešto zamislio i to je to. Nije više bio zainteresiran za vas, nije prepoznao vaše potencijale ili pružio mogućnost doškolovanja. Otkaže ugovor jer nisi dovoljno zgodna, brza, ako imaš nekakav hendikep...", objašnjava Jeniseja Fištrek, pa nastavlja:

"Službena opravdanja za otkaze najčešće su da takva radna mjesta više ne trebaju. Poslodavac će preimenovati jednu riječ ili slovo u nazivu radnog mjesta, zaposliti onoga tko mu više odgovara i neće biti sankcija za to. Često uzimaju poticaje, koji ne traju vječno, nego godinu-dvije, pa onda uzmu nekog drugog. Ako radnika kojeg su uzeli na poticaj moraju prijaviti, nakon prijave mu brzo nađu neku manu pa daju otkaz. Najčešće je to smanjenje opsega posla. To je najlakše, poslodavac se može prijaviti na zavod, a ti nisi bila jako zločesta, pa imaš neke šanse naći drugi posao. On preimenuje radno mjesto i uzme nekog drugog za mjesec dana."

"Možeš biti pozitivan koliko hoćeš, ali ako je prazan novčanik, nema pomoći"

Nezaposlene osobe nalaze se u beznadežnoj situaciji - ne mogu imati karticu za banku, jer na računu imaju 0 kuna i ne mogu podići kredit ako im je potreban. Muškarcima je teško priznati da su nezaposleni, osobito ako supruga radi, kaže nam naša sugovornica i dodaje:

"Znam žene koje su besciljno lutale gradom jer se nisu doma usudile reći da su izgubile posao. Tako propada i zdravlje i psiha. Znam i mlade ljude koji su studirali i bili odlični studenti. Jedan je jednog dana prestao pričati i već dvije godine ne komunicira s nikim i ne izlazi iz kuće, ništa ga ne interesira. Drugi je samo počeo vikati, svađati se sa sobom. To su muški primjeri. A ima i ženskih. Zamislite mamu koja treba skuhat ručak, a ona je depresivna, nema volje za ničim, propadne joj brak, obitelj, muž ne vidi dobro suprugu...

Možeš biti pozitivan koliko hoćeš, ali ako je prazan novčanik, nema pomoći. Naročito je teško djetetu priznati, ono neće razumjeti kako Lana ima Zbog teških radnih uvjeta i puno sjedenja ili stajanja u istom položaju mnoge tekstilne radnice (industrija zapošljava 89 posto žena) imaju problema s kroničnim bolovimaskupe tenisice, a on jeftine, kako druga djeca idu na skijanje, a tvoje ne može na jednodnevni izlet. Psihijatar tu ne može puno pomoći, samo financije i dobar posao pomažu za stabilnost obitelji i društva. Ne tražiš vilu s bazenom, nego drva za zimu, zelje i jabuke za zimnicu, ono najosnovnije. Uz sve spomenuto, situacija oko korone dodatno frustrira ljude, još je teže u određenim institucijama doći do pomoći nego inače."

Situaciji odmažu birokratske strukture naših institucija koje bi trebale riješavati slučajeve nezaposlenosti: "Vrata bi se trebala otvarati, a u našim strukturama dočekaju vas izjave poput 'što ste došli baš danas, dođite sutra' ili 'sad smo na pauzi, dođite kasnije'. A kad si gladan i u problemu, ne možeš razmišljati da dođeš drugi dan, moraš do doktora ili djeci dati jesti. Nitko ne pita možeš li prezimiti zimu, režije idu, ako jedan dan ne platiš, dođe opomena, ovrha. Ljude boli hladnoća sustava."

Naša sugovornica sama se našla u sličnoj situaciji - radila je u Končaru 35 godina, a otkaz je dobila '91., umjesto božićnice, kaže. Preko noći se našla na zavodu za zapošljavanje: "Dođeš na portu u firmu, portir kaže - ja te poznam, ali ne smijem te pustiti. Zbog tzv. preustroja firme mnogi od nas su ostali bez posla, firma je preimenovana. Od tada sam radila neke povremene poslove, ali nikad više nisam imala ugovor za stalno, kvalitetan, koji bi predviđao plaću za život."

Sada je u mirovini, a u Savezu nezaposlenih Hrvatske radi kao volonterka. Ona je jedna od osnivačica, uz grupu drugih ljudi koji su dvijetisućitih bili nezaposleni, a htjeli su ostvariti osnovno ljudsko pravo - pravo na rad. Tada su prosvjedovali pred Zavodom za zapošljavanje i izborili se za pravo nezaposlenih na besplatan prijevoz, prednost pri zapošljavanju kod popisa stanovništva i članstva u biračkim odborima na izborima i neke druge beneficije. Savez nezaposlenih neprofitna je udruga koja nezaposlenima nudi pravnu, psihosocijalnu, humanitarnu i edukativnu pomoć, kao i neposrednu pomoć pri zapošljavanju, a uz to trenutno imaju i projekt pod nazivom "Ublažavanje radnog i socijalnog statusa osoba u nepovoljnom položaju na tržištu rada i u lokalnoj zajednici."

Umjesto kratkoročnih poticaja za zapošljavanje trebaju nam nova radna mjesta

Mjere koje je Vlada u zadnjih par godina poduzela po pitanju nezaposlenosti kratkotrajni su poticaji za zapošljavanje sufinanciranjem troškova rada, mjere obrazovanja nezaposlenih (i zaposlenih), potpore za samozapošljavanje te za osposobljavanje na radnom mjestu. Sve potpore su kratkotrajne - poticaji za zapošljavanje traju godinu dana, za samozapošljavanje dvije godine, a obrazovni programi od 6 mjeseci do 24 mjeseca. Nakon što potpore završe opet nema sigurnosti da će program koji ste prošli dovesti do zaposlenja.

Druga opcija su projekti namijenjeni "aktiviranju žena na tržištu rada", za koje se sredstva vuku iz Europskih fondova. Projekt "Zaželi" namijenjen Zbog zahtjevnog tempa i kako bi drugoj smjeni ostavile čistu liniju radnice si često svjesno uskrate pauzu - ako ne naprave posao na vrijeme morat će na razgovor sa šefovima, a ne žele dodatan stresje ženama starijim od 50 godina, što opet za njih ne znači stabilnost i nije dugoročno rješenje - ako, recimo, općina dobije novac za projekt na dvije godine, a dob za starosnu mirovinu je 62 i pol, postavlja se pitanje što će žene raditi još par godina.

Sustav usmjeren na stvaranje privida da se problem nezaposlenosti riješava, birokratiziran i ovisan o novčanoj pomoći iz Europske unije, bez tvornica i razvijenog gospodarstva, usmjeren prema profitu, ne funkcionira i uništava ljudske živote. Nama trebaju reindustrijalizacija, nova radna mjesta i sistematiziran pristup nezaposlenosti - umjesto povećavanja dobi za odlazak u mirovinu, potrebno je zaposliti i zadržati mlade ljude, ponuditi im plaću od koje mogu živjeti i uvjete od kojih se neće razboljeti.

Za to se trebamo boriti: "Svaki građanin je jedan kamenčić, kad bi svatko probao jedan kamenčić obojiti u bijelo ne bi sve bilo tako crno. Sustav vrijednosti nam je zgažen i obezvrijeđen. A mi sami, umjesto da se borimo, da izađemo negdje i to kažemo, mi ćemo lako, sutra ćemo, pa nije nam još tako loše, možda je onima drugima bolje, pa nećemo još sada... A možemo!", zaključuje Jeniseja Fištrek.