Nije li morbidno praviti fanzin dok traje rat?
- Ne. Morbidno je što traje i uopšte postoji rat dok mi pravimo fanzin.
(urednica fanzina ‘Batschka Tribune’ odgovara prijatelju)
Nakon što su 1990. godine u Hrvatskoj održani prvi višestranački izbori, pobjedu odnosi Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). U tim godinama kreće i rušenje antifašističkih spomenika – u razdoblju od 1990. do 2000. srušeno je, uništeno ili izmješteno njih više od tri tisuće. Tri tisuće spomenika predstavlja polovicu ukupnog broja antifašističkih spomenika u Hrvatskoj.Fanzin je distribuiran među vojnicima na odsluženju vojnog roka i na drugim javnim mjestima, a pokušao je biti izraz solidarnosti u vrijeme kada ta riječ smatrana činom izdaje, ostatkom prošlog sistema, kao što je uostalom i sada slučaj
Tako više nema ni onoga poznatog spomenika Stjepanu Filipoviću koji je stajao u Opuzenu, a čija se slavna fotografija koja je snimljena nekoliko minuta prije smaknuća još uvijek može vidjeti u Ujedinjenim narodima. Taj spomenik dignut je u zrak 1991. godine. Uništavanje te "neželjene baštine" i miniranje sjećanja, međutim, nije stalo tih burnih 90.-ih, već se nastavilo i godinama kasnije.
U tim "turbulentnim" devedesetima, događaju se i neke druge stvari. Počinje, primjerice, bujati underground scena, pa se tako tiskaju nebrojeni fanzini poput Arkzina, Komunitasa, In medias res, Tri drugara i Preko zidova granica i nacionalizma, koji su u vrijeme kada nije bilo interneta i mnogo toga što danas poznajemo, služili kao sredstvo komunikacija. U tim godinama postojala je i informacijska blokada – informacije teško dolaze s jedne na drugu strane, a neke stvari se i skrivaju, poput brojke dezertera.
Kao reakciju na sva događanja tih devedesetih na sastanku koji se održao u Kumrovcu - ni više ni manje - osniva se Antiratna kampanja (ARK) koja će idućih godina raditi na području Lipika i Pakraca, a 25. rujna 1991. izdan je i nulti broj Akrzina, glasila Antiratne kampanje, nastalog iz, kako pišu, "potrebe da se na jednom mjestu okupe informacije o mirovnim događajima širom zemlje,“ budući da „nasuprot većini službenih medija, koji se služe jezikom netolerancije, osvetoljubivosti i ratnih pokliča, s onu stranu rata postoje ljudi koji još vjeruju u mir i dijalog, ne žele biti uvučeni u jednostrano za ili protiv".
Grupa osnivačica i osnivača koji su "vjerovali u mir i dijalog" sastojala se od osoba već aktivnih u raznim drugim društvenim pokretima i Kao reakciju na sva događanja tih devedesetih na sastanku koji se održao u Kumrovcu - ni više ni manje - osniva se Antiratna kampanja (ARK) koja će idućih godina raditi na području Lipika i Pakraca, a 25. rujna 1991. izdan je i nulti broj Akrzina, glasila Antiratne kampanjepitanjima. U isto vrijeme, osnovano je više organizacija u drugim državama bivše Jugoslavije, recimo, Međunarodni Centar za Mir Sarajevo i Centar za AntiRatnu Akciju Beograd.
Mladi, ludi – ili oboje
U knjizi Antiratna kampanja 1991.-2011. piše kako jedan od aktivista u to vrijeme Dejan Jović navodi kako nije sve što se događalo nastalo magijom 1991., već da se Antiratna kampanja zapravo nastavila na prethodno aktivističkog djelovanja raznih organizacija i pojedinaca, posebno tijekom osamdesetih. ARK se tako naslanja na aktivnosti udruženja Svarun (koje djeluje od 1986. godine), kao i nekih drugih udruženja iz osamdesetih.
Tako u razdoblju između kolovoza 1991. i ožujka 1992. godine, u suradnji s organizacijama i ljudima iz drugih republika, organiziraju akcije u svrhu sprječavanja etničkih konflikata i ratnih sukoba. Od 1992. aktivno rade na prigovoru savjesti kao jednom od osnovnih prava, a mnoge grupe rade i na direktnoj pomoći onima pogođenima ratom, bez obzira na to s koje "strane" su dolazile. Njihovo djelovanje, naravno, nailazi na otpor.
Tako u članku pod naslovom Srbi, ljevičari, feministkinje i homoseksualci vode rat protiv rata? autora Dubravka Grakalića objavljenog u Slavonskom magazinu 19. kolovoza 1993. (a koji prenesen u prethodno spomenutoj knjizi Antiratna kampanja 1991.-2011.) možemo vidjeti odbljeske tadašnje atmosfere.
Spomenuti autor piše sljedeće riječi: "Takozvana Antiratna kampanja Hrvatske, građanska inicijativa upitnog cilja i zadaće, indikativno je, rodila se u Hrvatskoj i pozvala na odbacivanje oružja upravo u vrijeme kada je ta ista Hrvatska napadnuta. Oko svojeg službenog glasila kojega zovu Od 1992. aktivno rade na prigovoru savjesti kao jednom od osnovnih prava, a mnoge grupe rade i na direktnoj pomoći onima pogođenima ratom, bez obzira na to s koje "strane" su dolazile. Njihovo djelovanje, naravno, nailazi na otporfanzinom okupila je uglavnom komunističke, ljevičarske i(li) projugoslavenske novinare i druge autore, kojima se nije svidjela promjena režima u Hrvatskoj i koji još uvijek uporno plaču za komunizmom i Jugoslavijom, koji smatraju da je mirotvorstvo boriti se protiv vlasti i izmišljati izlike dezerterima, očekujući da će Hrvatsku osloboditi 'netko treći' ili je, pak, nitko neće osloboditi."
Fascinantno je – u nedostatku druge riječi – čitati riječi iz tog razdoblja i osvijestiti ili polako osvješćivati kako se i dana vraća diskurs tih godina.
Mir, brate, mir
U isto vrijeme mnogi drugi traže "normalnost" (ovoj imenici pristupamo oprezno) i otvorenost. Zagrebački anarhistički pokret (ZAP) nastaje iz Zagrebačke anarho-pacifističke organizacije (ZAPO) koja pak nastaje negdje u isto vrijeme kada i Antiratna kampanja, devedesetih godina.
Kako Marko Strpić i Marko Vuković kažu u intervjuu za portal Kulturpunkt pod naslovom Višeglava stvorenja, neke od važnijih djelatnosti ZAPO-a tijekom tih, ratnih godina, bilo je izdavanje newslettera, fanzina i časopisa. U intervjuu tako kažu kako je "ZAPO tijekom 1992. pristupioStrpić i Vuković u intervjuu također ističu kako je u to vrijeme postojao interes u drugim zemljama da se podrži anarhistička organizacija na ovim prostorima, pa se tako spominje i kako su Talijani financijski pomogli izdavanje fanzina Preko zidova nacionalizma i rata koji je originalno objavljen tijekom 1994. godine formalno Antiratnoj kampanji, ali kada je počeo rat 70% tih ljudi je pobjeglo, pa je ovdje ostala šačica ljudi". Ljudi su bježali i kako bi izbjegli novačenje, a u lipnju 1991. organizirane su i antiratne demonstracije u Hrvatskoj (nekoliko mjeseci prije početka otvorenog rata).
Strpić i Vuković u intervjuu također ističu kako je u to vrijeme postojao interes u drugim zemljama da se podrži anarhistička organizacija na ovim prostorima, pa se tako spominje i kako su Talijani financijski pomogli izdavanje fanzina Preko zidova nacionalizma i rata koji je originalno objavljen tijekom 1994. godine i na kojem su surađivali slobodari iz Srbije i Hrvatske.
U fanzinu/biltenu pisalo je kako su "zapravo države, sve države, gospodari, političke vođe, vojnici, svećenstvo", a žrtve napada su "svi izrabljeni, radni ljudi, nezaposleni, umirovljenici, studenti, bez obzira da li su Hrvati, Muslimani ili Srbi." Krajnji cilj njihovi napora bio bi stvaranje "društva bez država i granica, bez izrabljenih ni izrabljivača, društvo u kome bi se svatko mogao udružiti sa svakim u cilju zadovoljenja vlastitih potreba ne gubeći iz vida potrebe drugih."
Fanzin je distribuiran među vojnicima na odsluženju vojnog roka i na drugim javnim mjestima, a pokušao je biti izraz solidarnosti u vrijeme kada ta riječ smatrana činom izdaje, ostatkom prošlog sistema, kao što je uostalom i sada slučaj.
Bunt se ispoljavao i kroz muziku - o čemu ćemo detaljnije u idućem članku – pa je tako objavljena i kompilacija pjesama bivših jugoslavenskih bendova pod istim nazivom – Preko zidova nacionalizma i rata. Fascinantno je – u nedostatku druge riječi – čitati riječi iz tog razdoblja i osvijestiti ili polako osvješćivati kako se i dana vraća diskurs tih godina
Strpić u intervjuu za Kulturpunk kaže i kako je u kontakt s Antiratnom kampanjom došao jer je u to ratno vrijeme kao klinac razmišljao i "brijao" drugačije, pa je stoga upravo ARK prepoznao kao "siguran prostor gdje sam mogao doći i pričati s normalnim ljudima o normalnim stvarima i gdje me nitko neće pitati koje sam nacionalnosti".
Tim riječima možemo suprotstaviti one iz jednog drugog članka, isto prenesenog u knjizi o Antiratnoj kampanji. Tako Dubravko Horvatić u članku u Vjesniku od 8. srpnja 1993. pod nazivom Graktanje crnih vrana piše sljedeće: "Pročitavši Arkzin, ne mogu se oteti dojmu da je riječ o kratici za – Arkanov magazin."
Povijest je, čini se, pokazala čiji je to i kakav magazin bio.
