Ljeto je u gradu kad svi pobjegnu iz grada. Ostaju tek radnici na crno, oni što nemaju godišnji, ostaju likovi koji pričaju s golubovima, ostaju starci koji se godinama nisu maknuli sa svojih prozora, ostaju oni što su romantično zaljubljeni u polunapušten grad ispunjen uglavnom turistima.
Što je cilj konstantnog kažnjavanja biciklista ? Uzveši u obzir da je s postojećom infrastrukturom prekršaje gotovo nemoguće izbjeći, dolazimo do zaključka da se ljude želi odvratiti od bicikliranja I ostaju policajci koji na svakom koraku vrebaju one što ljeto u gradu istražuju na biciklima.
Ljeto u gradu je, čini se, sezona lova na bicikliste. Jedna sam od brojnih nesretnika koji su ovo ljeto zaradili kaznu za vožnju u suprotnom smjeru u podvožnjaku kod Stare Save. S bicikala je skinuto nas nekoliko odjednom i svi smo dobili kazne u iznosu od dvije tisuće kuna (iznos deset puta veći od vrijednosti mog bicikla).
U tom se istom podvožnjaku, kako upozorava Sindikat biciklista, u protekle tri godine nije dogodila niti jedna nesreća s biciklistima kao sudionicima. Ipak, policajci tamo u posljednje vrijeme neprestano dežuraju, dok križanje Budmanijeve i Vukovarske - na kojem su prije tri mjeseca stradala dva biciklista - i dalje stoji skoro netaknuto, a gradonačelnikovih obećanja s lica mjesta da će se hitno pristupiti povećanju sigurnosti na tom kobnom križanju više se nitko niti ne sjeća.
Ova sezona lova na bicikliste, da se zaključiti, uglavnom se ne odvija zbog povećanja sigurnosti u prometu, već zbog brze zarade. Moramo shvatiti kako kažnjavanje radi kažnjavanja ne pomaže nikome – osim privremenom punjenju proračuna. U Zagrebu je najlakše kazniti bicikliste. U gradu u kojem je infrastruktura za bicikliste toliko loša da ne možeš odvoziti par kilometara bez da nekoliko puta prekršiš propis, najbrži način za legalno zarađivanje je udarati kazne biciklistima. Sve se svodi na cinično provođenje zakona i tvrdnje da su vozači/ce bicikala sudionici/e u prometu koji se moraju pridržavati pravila jednako kao i svi drugi.
Možemo li govoriti o jednakoj odgovornosti ukoliko ne postoje jednaki uvjeti, jednaka prava? Nedovršene autoceste ne otvaraju se za promet dok nisu dovršene. Naše biciklističke trake i staze (tamo gdje ih ima) počinju i završavaju iza svakog ugla ili na sredini pješačkog, odjednom presječene, nimalo smisleno označene. Zašto? Zato što se na bicikl još uvijek ne gleda kao na prijevozno sredstvo vrijedno odgovarajuće infrastrukture. Bicikl se kao prijevozno sredstvo percipira isključivo kada se radi o kažnjavanju biciklista. Što se infrastrukture tiče - u glavama onih koji odlučuju bicikl je očigledno još uvijek nešto rubno, nešto za rekreaciju, za vikende u prirodi, nešto što nije vrijedno truda.
Međutim, sve više ljudi u Zagrebu (i diljem Hrvatske) bira bicikl kao svoje prijevozno sredstvo. U nastojanju da razvijamo "zelenu politiku" i potičemo ljude da razmišljaju o održivosti, promjena prijevoznih sredstava od velikog je značaja. Bicikliranje je zdravije i bolje i za nas i za okoliš. Nedovršene autoceste ne otvaraju se za promet dok nisu dovršene. Naše biciklističke trake i staze (tamo gdje ih ima) počinju i završavaju iza svakog ugla ili na sredini pješačkog, odjednom presječene, nimalo smisleno označene. Zašto?Bicikliranje je i jeftinije – gotovo nikada u posljednjih šest godina nisam koristila javni prijevoz u gradu, uglavnom hodam i vozim bicikl, što mi je značajno pomoglo kod uštede novca u vječnoj oskudici. Uostalom, čemu uopće potrebe za objašnjavanjem razloga zbog kojih biram bicikl? Čemu potreba za opravdavanjem?
Možda zato što svo to silno kažnjavanje biciklista tjera strah u kosti. Mislite da radite nešto krivo, da je možda bolje da ne sjedate na taj bicikl i riskirate novu kaznu. Jer, kad dobro razmislim o svemu, što je cilj konstantnog kažnjavanja biciklista (uglavnom u situacijama u kojima ne dolazi do ugrožavanja sigurnosti u prometu)? Što se time želi postići? Uzveši u obzir da je s postojećom infrastrukturom prekršaje gotovo nemoguće izbjeći, dolazimo do zaključka da se ljude želi odvratiti od bicikliranja. Možda to i nije primarna namjera, ali svakako može biti posljedica.
Muka mi je pri pomisli hoće li me na sljedećem uglu ugledati policajac i napisati mi novu kaznu, prije izlaska iz kuće razmišljam o raznim rutama kojima bih mogla ići bez da se izložim opasnosti nekog prekršaja – ali takve rute ne postoje, gdje god krenuli – ukoliko mislite stvarno voziti bicikl, a ne silaziti s njega svakih dvadeset metara. Zašto vožnja bicikla, inače jedna od najljepših stvari, mora biti takvo stresno iskustvo?
Ali ne želim odustati od vožnje biciklom. Nitko od nas ne bi trebao. Nitko ne bi trebao živjeti u strahu zato što se vozi biciklom, ukoliko vozi promišljeno, odgovorno, ne ugrožavajući druge (iako možda u određenom trenutku zbog manjka infrastrukture i krši zakon – ali zato i postoji institut beznačajnog prekršaja). Naši gradovi trebaju biti gradovi po mjeri čovjeka, a ne gradovi po mjeri automobila. Gradovi budućnosti moraju biti gradovi za čovjeka – a čovjek može sam birati svoja prijevozna sredstva, čovjek može evoluirati.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
