ytb prtsc<br>ytb prtsc
Na HRT-u pripremaju prilagodbu programa za gluhe i slijepe osobe. "Imamo veliku šansu slijepima i gluhima prilagoditi i omogućiti praćenje programa", kaže Božidar Essert s HRT-a. "Imamo ideju prilagoditi program za gluhe uz titlove pri dnu ekrana koji neće smetati ostalim gledateljima." Poboljšanjem digitalizacije televizije postoji mogućnost emitiranja na više kanala kako bi slijepi ili gluhi gledatelji na svom daljinskom upravljaču odabrali audio ili video prikaz ovisno o svojoj potrebi.

Sasvim je normalna rečenica "gledati televiziju". Podrazumijeva se da kada netko gleda televiziju, gleda neki film ili čita informacije s teleteksta, da se služi svojim osjetilom vida. Ništa neobično zar ne?

Naime, postoje osobe koje su slijepe ili visoko slabovidne i slika na televizijskom ekranu ne znači im mnogo. Dakle, za takvu se osobu ne bi moglo reći da "gleda televiziju".

Vid je dominantni izvor informacija za svakog čovjeka, najlakše je prihvatljiv, jednostavan i razumljiv je i zbog toga se danas ljudi potpuno oslanjaju na vid, dok su zanemarili ostala osjetila. Vrlo je važan i sluh, dok su prepoznavanja okusom ili mirisom gotovo pa i nestala. U svakodnevnom životu ljudi odmah posežu za svijećom kao izvorom svjetlosti čim nestane struja jer se ne snalaze u mraku. Ali, slijepim osobama koje Prilagodba TV programa zapravo je ostvarivanje prava na informaciju svake osobe, pa tako slijepe i gluhe ne vide to nije problem. Tijekom odrastanja i školovanja naučile su kako barem djelomično nadoknaditi taj važan izvor informacija.

Slijepe osobe kao i one koje normalno vide sasvim ravnopravno čitaju, ali slijepe uz pomoć Luja Braila koji je osmislio braillovo pismo, od milja prozvan brajica. Brzina čitanja i slijepima i videćima je jednaka, samo što slijepi ne mogu "na prvi pogled" prepoznati tekst, vidjeti naslov, već sve to moraju opipati prstima. Ali, čitanje - očima ili prstima ide sasvim jednostavno i brzo, ovisno samo o vještini čitača - bilo slijepog, bilo videćeg. Slijepe osobe samostalno hodaju ulicama, možda sporije, ali bez većih teškoća, uz psa vodiča ili uz bijeli štap. Dakle, sve je moguće uz manju prilagodbu koja je ono što možda čini njihov život drugačijim, znatno lakšim i ravnopravnijim. Sami se ne slažu s činjenicom da su u nečemu onemogućeni, jer mogu sve što i ostali, samo malo sporije i s više ponavljanja ili učenja.

Stoga, postavlja se pitanje - kako pratiti televizijski program uz sve veću vizualizaciju. Možemo slobodno reći kako vizualizacija ne obuhvaća samo televizijski program već cijeli spektar informacija koje su ljudima dostupne na način da pogledaju, zapaze i upamte. Slijepi to ne mogu, oni slušaju i tako primaju informacije bilo iz tiskanih medija (pomoću posebnih računalnih programa), bilo s radija, bilo s televizije.

Što se tiska tiče, slijepima je moderna tehnologija uvelike olakšala i omogućila svaki pristup novinama i internetskim portalima jer uz govornu Glumac ili spiker opisuje scene i tako približava film slijepoj osobi. Drugi glumac čita prijevod koji je pri dnu i to sve se ukomponira u jednu cjelinu podršku na svom računalu samostalno čitaju novine i tako dolaze do informacija. Osim direktnog čitanja računalnog programa uz pomoć govorne podrške, slijepi još imaju na raspolaganju i scaner, pa brzo i jednostavno mogu skenirajući neki tekst, pismo, novčanicu, letak ili prospekt, pomoću OCR programa koji skenirani tekst pretvara u digitalni oblik kojeg govorna podrška pročita, saznati što na tom papiru piše.

Ali što je s televizijskim programom?

Pored činjenice da je televizija audio vizualni medij, dakle ima i slušnu komponentu, slijepi i slabovidni ipak je ne mogu lako pratiti zbog sve veće vizualizacije - i televizijski autori i urednici drže se one stare da "slika govori tisuću riječi". Pri prikazivanju mnogih stranih serija i filmova na dnu ekrana nalaze se titlovi s prijevodom što slijepima ne znači ništa. Jedini način kako slijepi mogu pratiti stranu seriju ili film je uz prijatelja ili člana obitelji koji mu titlove čita, a usput i opisuje situacije kada je potrebno. Obzirom da slušaju i najviše se koriste osjetilom sluha, slijepi dobro pamte glasove i tako razlikuju i prepoznaju glumce. Ali što ne bi neka slijepa osoba, u tišini svoga doma u miru i samoći pogledala neki film ili jednostavno dokumentarac iz strane produkcije?

Dok TV program teče, često ima dijelova koje bez zvuka, u tišini, osobama koje vide daje vizualan opis, a slijepe buni i čini umornima u praćenju programskog sadržaja. Zato, radi koliko toliko-ravnopravnijeg uključivanja slijepih u praćenje televizijskog programa, nužnost je osmisliti prilagodbu emitiranja kako bi svi bili ravnopravni i kako bi svima informacije bile jednako dostupne.

Ideja za prilagodbu filmova "rodila se" u Udruzi Zamisli koja između ostalog pomaže studentima s invaliditetom, scanira literaturu, ima prilagođen Jedini način kako slijepi mogu pratiti stranu seriju ili film je uz prijatelja ili člana obitelji koji mu čita titlove i opisuje situacije kada je potrebno kombi za prijevoz studenata u kolicima na njihove fakultete, pa tako rade na osvješćivanju javnosti kako se odnositi prema svim osobama s bilo kojim oblikom invaliditeta.

Ideju za prilagodbu filmova dala je članica Udruge, slijepa studentica i ljubiteljica predstava i filmova. Što ju je navelo na ideju?

Nije baš ugodno sjediti u tišini kino dvorane, pratiti film koji se prikazuje, a da do vas sjede dvije osobe i stalno šapuću. Ne, ne šapuću bez razloga već jedna drugoj čita, prepričava joj scene s platna.

Kako ne bi smetali ostalima, osmišljena je naracija filmova i tako ih je do danas na Hrvatskoj televiziji narirano i prikazano nekoliko. Sa slušalicama i malim odašiljačem slijepa osoba može u potpunosti pratiti film. Glumac ili spiker koji je prethodno sa slijepom osobom nekoliko puta pregledao film i na taj je način osposobljen za ovu vrstu svoje uloge, opisuje scene i tako približava film slijepoj osobi. Drugi glumac čita prijevod koji je pri dnu i to sve se ukomponira u jednu cjelinu.

Domaći filmovi ne zahtijevaju preveliku prilagodbu, osim opisivanja scena, ali što je sa samim televizijskim programom?

Tu nastupaju Udruga slijepih Zagreb, na čelu s tajnikom Goranom Tomaškovićem i Udruge gluhih i nagluhih Primorsko-Goranske županije, Udruga gluhih i nagluhih Osječko-Baranjske županije, Udruga slijepih Istarske županije i na kraju Udruga slijepih Međimurske županije, koje su u suradnji s HRT-om krenule u realizaciju projekta "Kad slijepi i gluhi rade zajedno onda svi razumiju", snimivši promidžbeni spot koji potpisuje snimatelj i redatelj Damir Čučić.

Prvo su u suradnji s urednikom Deanom Šošom zaduženim za treći program HRT-a prikazali četiri filma. Dva su bila iz domaće, a dva iz strane produkcije. No, to je bilo i prošlo, kratkoročno se pokazalo da postoji mogućnost, a što dalje?

"Ideja postoji, u našoj 'kući', raspravlja se o tome i nastojimo ideju pretvoriti u praksu", priča nam Božidar Essert koji je zadužen za cijelu priču oko prilagodbe programa.

"Moramo ići polako, korak po korak jer ideja je odlična i ne želimo pogriješiti pa da se kasnije priča kako je napravljen projekt bez budućnosti. Uz sav trud i moderno doba imamo veliku šansu slijepima i gluhima prilagoditi i omogućiti praćenje programa u potpunosti, samo trebati će vremena, truda i rada."

Što ne bi neka slijepa osoba, u tišini svoga doma u miru i samoći pogledala neki film ili jednostavno dokumentarac iz strane produkcije? Na koji se zapravo način želi prilagoditi program?

"Program bismo prilagodili tako da bismo uz Udrugu Zamisli, u suradnji s Udrugom slijepih Zagreb i Udrugom gluhih osoba koje su ovdje kao najupućeniji u problematiku slijepih i gluhih nastojali ubaciti program koji bi bio dostupan slijepima i gluhima", priča nam Božidar Essert.

Za sad sve je na ideji, ali ako ima volje i radne discipline, volje za suradnjom s odgovarajućima ideja će, uz korištenje moderne digitalne tehnologije, zaživjeti.

Na kraju, uz slijepe gledatelje, jer oni su i dalje gledatelji bez obzira na svoj nedostatak vida, imamo i gluhe koji u većini program mogu pratiti samostalno, prijevode filmova mogu čitati, a i vide vizualne scene. Njihov problem je onaj u domaćem programu.

"Za njih, iako su malo zahtijevniji po pitanju prilagodbe imamo ideju prilagoditi im program uz titlove pri dnu ekrana koji neće smetati ostalim gledateljima", ističe Essert.

Upitali smo gospodina Esserta nije li jednostavnije gluhima prilagoditi program na način da u ugao ekrana ubace prozorčić s osobom koja bi znakovnim jezikom prevodila gluhima nego ubacivati cijeli tekst u dno ekrana.

"Ne, iako se taj oblik prilagodbe koristi u vijestima za gluhe, ali time ometamo ostale gledatelje i smanjujemo kvalitetu slike. Mislimo da je rješenje s titlovima u dnu ekrana bolje i jednostavnije."

Nadalje, Essert ističe kako s dolaskom i poboljšanjem digitalizacije televizije postoji mogućnost s više kanala i tako bi slijepi ili gluhi gledatelji na svom daljinskom upravljaču odabrali audio ili video prikaz ovisno o svojoj potrebi, ali za to treba vremena i strpljenja. Potrebno je dati prostor onima koji žele pomoći jer prilagodba TV programa zapravo je pravo na informaciju svake osobe, pa tako slijepe i gluhe.

Ideja je ovdje, ona nije samo "slovo na papiru" niti je papir zagubljen. Ono što je najvažnije u ovoj priči da je potrebno vrijeme i suradnja.

Ključne riječi: HRT, osobe s invaliditetom, gluhi
<
Vezane vijesti