Za H-Alter govore Čedo Prodanović, Vesna Teršelič, Hajrudin Hromadžić i Ivo Goldstein.
"Vijeće vas, gospodine Gotovina, osuđuje na jedinstvenu kaznu od 24 godine zatvora", riječi su haaškog suca Alphonsa Oriea nakon kojih su Hrvatskom, crnokronikaškim rječnikom, zavladali šok i nevjerica. Građani rone suze, branitelji bjesne, a političari se poslovično zgražaju. U drugi plan su očekivano pali oslobođenje Ivana Čermaka i nepravomoćna osuda Mladena Markača na 18 godina zatvora. A što se žrtava zločina tiče, za njih plana nije ni bilo.
Čedo Prodanović: Kad postoji zločinački pothvat, onda je dovoljno biti sudionik plana da bi netko odgovarao za sve zločine. Ne mora sudjelovati u samom izvršenju
"Sud je išao linijom manjeg otpora slušajući tužiteljstvo koje nije moglo dokazati uzročnu vezu određenih radnji okrivljenika i posljedicu. Kad postoji zločinački pothvat, onda je dovoljno biti sudionik plana da bi netko odgovarao za sve zločine. Ne mora sudjelovati u samom izvršenju", kaže za H-Alter Čedo Prodanović, odvjetnik koji je neko vrijeme zastupao Ivana Čermaka. Iako je Orie naglasio da "ova presuda ne dovodi u pitanje legalnost pribjegavanja ratu i vođenja rata kao takvog", već da "su pojedini članovi političkog i vojnog vrha Hrvatske dijelili zajednički cilj trajnog uklanjanja srpskih civila iz takozvane Krajine silom ili prijetnjom sile", Prodanović misli da će ona imati političke implikacije. "Po Hrvatsku ne postoje konkretne reperkusije osim političkih implikacija jer je tužilaštvo reklo da ne dovodi u pitanje legitimnost akcije. No, s druge strane ispada da, ako je tom akcijom ostvaren zločinački plan etničkog čišćenja, onda je ona implicite nezakonita, kriminalna. Sada Oluja postaje upitna kao akcija", smatra Prodanović.
I kao što smo u proteklih pet godina bili izloženi selektivnom i navijačkom medijskom praćenju tijeka suđenja, ni uoči izricanja presude nije bilo drugačije. Medijski antropolog s Filozofskog fakulteta u Rijeci Hajrudin Hromadžić u razgovoru za H-Alter kaže da je detektirao nekoliko narativa koji su obilježili dane uoči suđenja - oficijelni diplomatski, pristrani narativ, i emocionalni koji je uključivao generalove prijatelje kao sugovornike. Pristraniji je prepoznao u Crkvi i dijelu braniteljskih udruga, a taj tip je "u najvećoj mjeri akcentirao na pozitivan, obrambeno-oslobodilački karakter Domovinskog rata i oštre
kritičke tonove prema radu haaškog Tribunala". Za ovaj zadnji kaže: "U ovom tipu medijskih narativa došla je do izražaja tendencija ka povezivanju presude generalima sa sudbinom cijelog naroda i države, interpretacije kako se ovim presudama osuđuju svi Hrvati i cijela Hrvatska, kako se reinterpretira pozitivno povijesno nasljeđe Domovinskog rata".
Hajrudin Hromadžić: Došla je do izražaja tendencija ka povezivanju presude generalima sa sudbinom cijelog naroda i države, interpretacije kako se ovim presudama osuđuju svi Hrvati i cijela Hrvatska
Zahvaljujući tim narativima dobili smo Hrvatsku koja je u šoku, čiji građani nariču nad nesretnom sudbinom svojih heroja, napaćenu domovinu kojoj strani neprijateljski
"Prihvatiti da je Oluja imala naličje u kojem su neki pripadnici HV-a, mnogi pripadnici Specijalne policije i pridruženi građani počinili ratne zločine nad civilnim stanovništvom nije lako, pogotovo zato jer se iz Haaga izvještavalo isprekidano i selektivno. Prije svega se pitalo za mišljenje odvjetnike optuženih, a vrlo rijetko su ljudi iz obitelji žrtava imali priliku govoriti o tome što im se dogodilo i kako oni vide proces", objašnjava Vesna Teršelič iz udruge Documenta.
Izgleda da Hrvatska nema empatije za one ubijene, opljačkane i deportirane, što i nije za čuditi kad se pretjerana pažnja nije posvećivala ni Veselinu Šljivančaninu i Mili Mrkšiću, osuđenima zbog Ovčare, ili drugim zločincima nad "našim" hrvatskim žrtvama. "Prateći suđenja u Haagu očekivao sam da će hrvatski mediji puno više pažnje posvetiti Karadžiću, Miloševiću, Šešelju, dakle, suđenjima onih drugih koji su ratovali i odgovorni su za žrtve na našim stranama. A ne suđenja generalima i drugim optuženicima na hrvatskoj strani. No, vidim da se to isto događa i Srbiji, i u Bosni i Hercegovini. Isti je koncept. Branimo naše, govorimo o našima", kaže povjesničar . No, Vesna Teršelič smatra da je hrvatsko društvo ipak počelo raditi na sebi. "Kao društvo trebamo raditi na sebi jer se solidarnost s žrtvama s druge strane rata može graditi. Ova je presuda prilika za refleksiju o tome kakvi su zločini počinjeni".
Vesna Teršelič: Prihvatiti da je Oluja imala naličje u kojem su neki pripadnici HV-a, mnogi pripadnici Specijalne policije i pridruženi građani počinili ratne zločine nad civilnim stanovništvom nije lako, pogotovo zato jer se iz Haaga izvještavalo isprekidano i selektivno
No, prihvatila Hrvatska to ili ne, onih 600 ubijenih, 20 tisuća zapaljenih kuća i 80 tisuća u zbjegu, da ponovimo još jednom, ipak ostaju dio hrvatske povijesti, neovisno o tome tko za njih i kada odgovarao.
"Povijesnu znanost sama presuda direktno neće obvezivati, a nekih promjena onoga što se događalo prije 16 godina u našoj percepciji zapravo i neće biti. Posve je jasno da je Oluja bila oslobodilačka akcija. Hrvatska nakon uzastopnih odbijanja vodstva tvz. Srpske krajine nije imala nikakvu drugu opciju nego napad. To je bilo oslobođenje hrvatskog teritorija. Problem je nastao u trenutku kad se ta oslobodilačka akcija transformirala u nekim dijelovima u etničko čišćenje. Činjenica jest da je oko 600 ljudi pobijeno i da je nekih dvadesetak tisuća kuća spaljeno. To su činjenice s kojima se hrvatska javnost treba suočiti. U okviru te oslobodilačke akcije događali su se procesi i akcije koje nisu bile plod samo pojedinačnih vandalskih ili kriminalnih intencija. To nisu bili samo pojedinci. Koliko je to daleko išlo unutar vojnog i političkog establišmenta, ja ne znam", kaže Ivo Goldstein.
Posljedice takvog postupanja vidljive su i danas u Hrvatskoj.
"Neprijeporno je da se dogodila demografska katastrofa. Puno je ljudi otišlo 1991., a još više 1995. Ti dijelovi - Banija, Kordun, dijelovi Zagore, Ravni Kotari - koji su već prije bili "pasivni krajevi", demografski su ispražnjeni i ti trendovi su još više izraženiji. Odlazak Hrvata s tih prostora, jer mnogi su otišli i 1995. se nisu vratili, kao i odlazak Srba koji se neće vratiti, promijenili su sliku tih područja. Slično se desilo s velikim dijelom BiH, prvenstveno Posavine, i možemo u ovom trenutku reći da svjedočimo dogotovljenom procesu sa dugoročnim ekonomskim, društvenim i civilizacijskim posljedicama. Potpuniju sliku o različitim pojedinačnim odgovornostima saznat ćemo tek kad se otvore svi arhivi, ali tada to više nikome neće biti važno, niti će imati političku težinu. Tada to neće biti politička, nego historiografska tema", kaže Goldstein.
Ivo Goldstein: U okviru te oslobodilačke akcije događali su se procesi i akcije koje nisu bile plod samo pojedinačnih vandalskih ili kriminalnih intencija. To nisu bili samo pojedinci
"Trebali bismo očekivati promjene u pogledu utvrđenih činjenica u vezi zločina kao što je, primjerice, ubojstvo civila u Gruborima. Te su činjenice utvrđene i sad je na hrvatskom pravosuđu da nastavi. U tom predmetu postupak je u tijeku. Isto tako treba se prihvatiti i onih zločina s tog istog područja od 1991. do 1995. koji do sad nisu procesuirani. Tu ima ubojstava nad Hrvatima koje je pokrila presuda Milanu Martiću za zločine na području Hrvatske i BiH. No, za mnoge nitko nije odgovarao, poput teškog zločina u Kostrićima u kojem je ubijeno petnaest stanovnika među kojima su bila i djeca, četverogodišnji Dario i trogodišnji Tomislav. Stoga bi ovo trebalo biti dodatni poticaj da se procesuiraju ti kriminalni postupci vezani uz zbijeg nakon Oluje, ali i zločini iz 1991. Tako da čekamo što će biti u žalbenom postupku".
Realnije je ipak da ćemo nakon žalbenog postupka ponovo gledati slične, no možda emocionalno manje intenzivne slike. Jer u godinu i po dana, teško da će hrvatsko društvo dosegnuti onaj nivo suočavanja s prošlim događajima koji mu priželjkuje Vesna Teršelič.
