Sedamnaest udruga koje se bave različitim aspektima ljudskih prava jučer je poslalo priopćenje u kojem traže ostavke članova i članica Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove zbog neprotivljenja i nereagiranja na prijedlog zastupnika stranke HDSSB da se Branimira Glavaša izabere u saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Spomenuti odbor, u sastavu Zdravko Ronko (SDP), Željka Antunović (SDP), Marin Brkarić (IDS), Miljenko Dorić (HNS), Zdenko Franić (SDP), Ratko Gajica (SDSS), Anton Mance (HDZ), Krunoslav Markovinović (HDZ), Nazif Memedi (nezavisni), Zvonimir Puljić (HDZ), Nenad Stazić (SDP) i Ivan Vučić (HDZ), udruge prozivaju zbog neodgovornosti i ljudske neosjetljivosti koju su takvom odlukom iskazali i koja ih osobno kompromitira, kompromitira i instituciju Hrvatskog sabora te dovodi u pitanje sposobnost Republike Hrvatske da u okviru institucija sustava štiti ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Iako je Glavaš sam odlučio ne prihvatiti prijedlog svoje stranke i time otklonio pitanje kakvu bi odluku Sabor donio, u priopćenju se navodi da to međutim ne poništava sramotnost samog prijedloga, ako Sabor na njega ne bude primjereno reagirao.
Branimir Glavaš je još jednom uspješno ismijao hrvatske institucije. Nakon pravosuđa pokazao je što i kako misli o Hrvatskom saboru i o instituciji zastupnika koju obnaša. Kao replika Vesni Pusić koja je u ponedjeljak u Otvorenom izjavila da je nominacijom za članstvo u tom odboru želio isprovocirati javnost, Glavaš je objasnio da je izrazio namjeru i želju da radi u nekim odborima, a zbog procesa koji se vodi na osječkom Županijskom sudu, birao je odbore koji ne rade intenzivno i koji se sastaju rijetko, dva ili tri puta godišnje. Zašto gospodin Glavaš želi uopće i biti u nekom odboru ako je već toliko zaposlen ispravljanjem nepravdi koje su mu nanešene? Možda mu treba dodatnih novaca, uz 16 tisuća kuna koje mjesečno dobiva da bi namirio skupu obranu? To i nije toliko bitno, ali način na koji shvaća sudjelovanje u jednom od njih, i to još izjavljuje kao opravdanje za svoj izbor, u tolikoj je mjeri nevjerojatno i ponižavajuće za svakog građanina Hrvatske, da normalna osoba tri puta provjeri je li to što je izjavio uistinu pročitala. Njegovi kolege zastupnici, ako i sudjeluju u radu nekog od odbora samo zato da bi sjedeći na sastancima zaradili novce, imaju bar minimum pristojnosti prema svojim biračima da se time javno ne hvale i to ne govore. Na žalost, kako vidimo, ne šute samo o tome. S obzirom na nereagiranja njegovih saborskih kolega, i njihovu toleranciju takvog ponašanja, nije ni čudo da se dotični gospodin nastavlja ponašati kao lokalni šerif. Možda Glavaš u odnosu na druge zastupnice i zastupnike dosita jest onaj koji razotkriva licemjerje najviših funkcionara države. Možda ga ljudi i biraju baš zato što se jedini od njih ne stidi priznati da je gramzivi pohlepnik i da ga nije briga ni za njegove birače, a kamoli za ostale građane, jednom rječju da je truo kao i većina njegovih kolega zastupnika. A možda u ipak Saboru sjede i oni kojima politika nije samo poziv, u smislu izvora prihoda, već žive za politiku, kako je Weber davno razdvojio one koji se politikom bave. Vjerojatnije je da Glavaševi birači njegove ispade neće protumačiti kao čin razotkrivanja, već kao još jedno u nizu od junačkih djela kojima se ovaj njihov ugnjetavani Pravednik ustrajno bori protiv korumpirane vlasti koja mu želi smjestiti, a udruge koje objavljuju ovakve proglase shvaćaju kao izdajničke organizacije financirane od tko zna kakvih stranih i sumnjivih plaćenika koji su njihova produžena ruka i žele poniziti napaćenu domovinu i njene junake.
