Na telefonskoj sjednici 11. svibnja Vlada je započela privatizaciju niza tvrtki, tako što im je ukinula "strateški" karakter. Riječ je o sljedećim tvrtkama: ACI marine, Croatia Airlines, Luka Rijeka, Croatia banka, Petrokemija, Končar, Podravka, Croatia Osiguranje. Međutim, ambicioznija bi varijanta privatizacijskih planova bila ona koja je najavljena u travnju, kada je DUUDI otvorio postupak za procjenu vrijednosti mnogo većeg broja Vrijeme je da se prestane razmišljati samo o kratkoročnom otporu najavljenim privatizacijama. Političkog prostora imatvrtki, ukupno njih 54. Prema tome, konačan opseg budućih privatizacija mogao bi se proširiti ili suziti, ovisno o političkom odnosu snaga i otporu javnosti.
Koje su brojke iza ovih najava? Što se ovim privatizacijama dobiva, a što gubi? Uzmimo primjer samo jedne tvrtke koja bi se mogla privatizirati. Hrvatska, naime, ima manji paket u tvrtki koja se zove Eutelsat. To je jedan od najvećih operatera satelitskih telekomunikacija čijim se uslugama koristi više od pet tisuća televizijskih i tisuću radijskih postaja. Nažalost, nije riječ o tome da Hrvatska ima svoj satelit koji kruži oko zemlje. Međutim, Hrvatska ima mali, ali vijedni udio od 0,5 posto ukupnih dionica (ukupno 1,038,242 dionica). S obzirom da je Jugoslavija bila jedan od osnivača te međunarodne organizacije koja je naknadno postala dioničko društvo, Hrvatska je te dionice naslijedila.
Na stranicama Eutelsata postoje podaci o dividendi koja se isplaćuje dioničarima. Na primjer, lani je dividenda iznosila 1,09 eura po dionica. To znači da je lani bez imalo truda Hrvatska uprihodila oko 1,1 milijuna eura. Prethodnih je godina iznos dividende bio sličan ili malo niži. Kada se uzme posljednjih deset godina, Hrvatska je kao vlasnik tog paketa dionica uprihodila oko 8,6 milijuna eura. Prema najavama samog Tihomira Oreškovića hrvatski udio u Eutelsatu bi se prodao za 30 milijuna eura. Ukoliko se kao dividenda uzme prosjek od posljednjih deset godina, onda je iznos od 30 milijuna jednak iznosu koji bi se zaradio kao prihod od dividende u 36 godina. Ukoliko se uzme nešto povoljnija dividenda u zadnje tri godine, onda je to iznos koji bi se zaradio u 28 godina. Sada se valja pitati, da li se isplati odreći ove sigurne zarade, zapravo rentijerskog prihoda, da bi se dobila jednokratna financijska injekcija? Ukoliko Vlada smatra da su kratkoročni problemi tako gorući, onda nam duguje objašnjenje gdje će otići tih 30 milijuna eura. Zašto je bolje da tu veću cifru dobijemo sada i odreknemo se manjih ali (vjerojatno) sigurnih prihoda na dugi rok? To nam objašnjenje nije dano.
Treba napomenuti da se Hrvatska do sada nije pokazala kao uspješan menadžer neočekivanih (windfall) proračunskih prihoda. Zadnji se put Jednom kada se nešto privatizira, jedini način da se ta imovina povrati jest da se ona nacionalizira. A to je u današnjoj konstelaciji snaga politički tabutakvo što dogodilo uvođenjem PDV-a 1998. godine. Taj privremeno proširen manevarski prostor nije iskorišten. Dodatni prihodi su se utopili u budžetskoj masi, manevarski prostor se ubrzo ponovo suzio, a stope poreza su nepovratno povećane. Treba se ozbiljno zapitati ne bi li i ovaj put bilo slično. Novac bi se utopio u pokušaju smanjenja javnog duga, manevarski prostor bi se ubrzo opet suzio, a imovina bi bila nepovratno prodana. Ukoliko ne postoji plan za to kako iskoristiti neki budući priljev privatizacijskih prihoda – a najave o slanju "dobrih signala" kreditnim agencijama nisu nikakav plan – onda u prodaju ne treba ići. Jer na dugi rok ćemo itekako primjetiti da takvih prihoda više nema.
Evo nekoliko kalkulacija o tome što bi se moglo financirati tim novcem. Ukoliko se uzme prosječna dividenda koju je Eutelsat isplaćivao zadnjih deset godina, onda bi prosječni godišnji prihod koji Hrvatska može očekivati bio oko 0,9 milijuna eura, tj. oko 6.8 milijuna kuna. Usporedbe radi, školska dvorana u Viškovu koštala je oko 1,8 milijuna kuna. Drugim riječima, od Eutelsatove dividende može se financirati od 3 do 4 takve dvoJedini vjerojatni ishod ovakve privatizacije jest da se na dugi rok zabetonira politika štednje te da se podignu troškovi bilo kakve alternativne politike. Nije riječ o tome da se nešto ponudi, već je riječ o tome da se nešto spriječirane. Ili, proračun dječjeg vrtića Maslačak u Pakracu iznosio je oko 4 milijuna kuna. To znači da se novcem od Eutalsatove dividende može financirati funkcioniranje jednog i pol takvog dječjeg vrtića. To je tek nekoliko brzih kalkulacija o tome čega se odričemo na dugi rok.
Pri tome valja podsjetiti da je udio u Eutelsatu samo jedan od mnogih. On nije čak ni najvrijedniji. Primjerice, Končar posljednjih nekoliko godina isplaćuje dividendu od 12 kuna po dionici. Država u Končaru ima 25 posto vlasničkog udjela s ukupno 645 tisuća dionica. To znači godišnji prihod od 7,7 milijuna kuna. Želimo se odreći i toga? To su još četiri školske dvorane kao što je ona u Viškovu. To su dva godišnja proračuna za vrtiće kao što je onaj u Pakracu. Show me the numbers, draga Vlado RH.
Čak i ako od hrvatske države ne možemo očekivati da postane aktivni strateški igrač s onim što još posjeduje, valjda je u stanju da bude rentijer. Barem to može svatko. Međutim, čini se da Vlada ni to ne želi. Prema tome, jedini vjerojatni ishod ovakve privatizacije jest da se na dugi rok zabetonira politika štednje te da se podignu troškovi bilo kakve alternativne politike. Nije riječ o tome da se nešto ponudi, već je riječ o tome da se nešto spriječi. Naime, jednom kada se nešto privatizira, jedini način da se ta imovina povrati jest da se ona nacionalizira. A to je u današnjoj konstelaciji snaga politički tabu.
Međutim, najveći problem trenutne privatizacijske ofenzive jest nedostatak javne podrške. Čak je i jedna analiza javnog mnijenja koja se svojski Ako ne postoji plan za to kako iskoristiti neki budući priljev privatizacijskih prihoda – a najave o slanju "dobrih signala" kreditnim agencijama nisu nikakav plan – onda u prodaju ne treba ići. Jer na dugi rok ćemo itekako primjetiti da takvih prihoda više nematrudila pokazati kako su građani za "reforme" morala priznati da među građanima ima više onih koji se protive privatizaciji firmi u državnom vlasništvu nego onih koji su za (38 posto naprema 28 posto), da ima više onih koji podupiru ideju da država otkupi sve dionice INA-e (51 posto naprema 19 posto), te da ima više onih koji su za moguće nacionalizacije ako bi to povećalo jednakost (30 posto naprema 23 posto). Drugim riječima, možda je vrijeme da se i na moguće nacionalizacije ne gleda kao na bauk. Nema sumnje da bi, pravno gledajući, stvar bila zamršena, pogotovo s obzirom na usvojeni acquis communautaire i na moguće packe iz Bruxellesa. Međutim, čini se da bi birači takve poteze nagradili. A ni s bankama vjerojatno ne bi bilo mnogo drugačije. Naime, ista je anketa pokazala da je više onih koji smatraju da bi trebalo povećati nadzor nad financijskim sektorom, nego onih koji se tome protive (59 posto nasuprot 12 posto).
Drugim riječima, vrijeme je da se prestane razmišljati samo o kratkoročnom otporu najavljenim privatizacijama. Političkog prostora ima. Pri tome se možemo okrenuti nekim zapadnim zemljama kao primjerima. Primjerice, u Hamburgu su birači na lokalnim izborima većinom svojih glasova podržali ideju da vlasništvo nad lokalnom energetskom infrastrukturom ponovno postane javno. Privatne firme se mogu žaliti na proceduru, ali ju ne mogu zaustaviti. U Njemačkoj je tako više od 170 lokalnih sredina na ovaj način povratilo kontrolu nad lokalnom infrastrukturom. Ne govorimo ni o Kubi ni o Venezueli, već o zemlji iz kapitalističke jezgre. A praksa bi se mogla i obogatiti. U nadzor državnih poduzeća bi se mogli uključiti zelene udruge, potrošačke udruge, sindikati itd. Neke se odluke mogu dati na glasanje građanima putem interneta. Na kratki je rok važno oduprijeti se trenutnom blitzkriegu. Na dugi je rok potrebno ponuditi alternative dosadašnjim modelima.
Marko Grdešić, H-Alterov novi kolumnist, asistent je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na Odsjeku za javne politike, menadžment i razvoj. Završio je doktorski studij iz sociologije na Sveučilištu Wisconsin u Madisonu. Predmet interesa su mu politička ekonomija i politička sociologija. (op. ur.)
