Demokratsko je i političko pravo svakog pojedinca, udruge, organizacije ili stranke da se na političkom spektru određuju po onome što smatraju da najbolje opisuje njihova uvjerenja, načela i politike. Dobar dio našeg društva definira se kao ljevica. Taj dio možda ne čini većinu društva, ali nije ni zanemariv. Iz perspektive tih ljudi, udruga, organizacija ili stranaka, ljevica se ponajviše mora boriti za ljudska prava i toleranciju, za socijalnu državu i prava zaposlenih i nezaposlenih te socijalno ugroženih, za antifašizam i sekularizaciju.
Ljevica je u svim društvima, ne samo u našem, širok pojam pod koji se može svrstati mnogo osobina. I kao i drugdje, tako i kod nas postoji onaj dio ljevice, ona manjina koja izvodi dosljedne zaključke ukupne ljevice, koja ide ne samo jedan već i nekoliko koraka naprijed. To je manjina koja na borbu za navedena prava gleda kao na popratnu i vrlo važnu, ali ne i kao odlučujuću borbu ljevice, koja je ipak u nečemu drugom.
Ljevici pripadaju svi oni pojedinci, udruge, organizacije ili stranke koji promišljaju, nastoje i djeluju u smjeru i s ciljem prevladavanja postojećeg društveno-ekonomskog sistema, odnosno u smjeru prevladavanja kapital-odnosa.
U tom smislu, ljevici pripadaju svi oni pojedinci, udruge, organizacije ili stranke koji promišljaju, nastoje i djeluju u smjeru i s ciljem prevladavanja postojećeg društveno-ekonomskog sistema, odnosno u smjeru prevladavanja kapital-odnosa. Ovaj dio hrvatske ljevice smatra da su zahvati, mjere, reforme koje hrvatsku kapitalističku privredu i njen politički sistem ne izazivaju na direktan ili indirektan način, zapravo mjere koje taj isti sistem obnavljaju i pritom ga jačaju. Na tom tragu, razlika između djelovanja hrvatske ljevice i desnice jest u tome hoće li posljedice kapital-odnosa biti više ili manje drastične, bez dovođenja u pitanje tog odnosa.
Konkretni problem trenutno niskih mirovina dominirajuća politika hrvatske ljevice pokušala bi riješiti novim zaduživanjem, dizanjem dobne granice za mirovinu, fleksibilizacijom tržišta radne snage. Desnica bi uradila isto to uz naglasak na reformu javne uprave koja se na kraju ne bi provela. Međutim, onaj manjinski dio hrvatske ljevice postupio bi ponešto drugačije. On ne bi dizao dobnu granicu za mirovinu, ne bi se zaduživao niti bi reformirao tržište radne snage u smjeru liberalizacije. On bi napravio kompletnu i detaljnu reviziju cjelokupnog mirovinskog sistema i pronašao način kako da nekoliko stotina tisuća radno sposobnog stanovništva, dakle odraslo stanovništvo do 65 godina, izvede iz sistema mirovina i socijale. U tome je smisao ljevice. Ona raskida s postojećim načinom promišljanja i djelovanja. Za nju trenutni politički i ekonomski problemi nisu problemi za sebe ili posljedice hrvatskog mentaliteta, korupcije, neobrazovanosti, niske civiliziranosti itd. Za nju su to problemi sistema u totalu, stoga razumije da se niti jedan od problema (nezaposlenost, niske plaće, niske mirovine, visoka zaduženost, nizak omjer zaposlenika i umirovljenika, niska nezaposlenost mladih, klerikalizam, nacionalizam, averzija prema kulturi itd.) ne može u potpunosti i efikasno riješiti bez sveobuhvatnog sukoba s trenutnim političko-ekonomskim mehanizmom.
Ne samo da je hrvatska ljevica politički i organizacijski slaba, nego je njena radikalna manjina još slabija i izgubljenija. Nužna je njena konsolidacija.
Potrebno je imati na umu da su sve manifestacije našeg političkog sustava, kao što je to i njegov temelj, usko vezani za privrednu strukturu. Privredna struktura, pak, politički je izraz postojeće konstelacije snaga domaćeg i stranog kapitala, s jedne strane i slabe građanske klase u kontekstu kapitalizma, s druge strane. Drugim riječima, trenutni društveno-ekonomski sistem nije slabo razvijeni kapitalizam, ortački kapitalizam ili kapitalizam s nedovoljno razvijenim tržišnim mehanizmom. To je u potpunosti razvijeni tip kapitalizma – ali kapitalizma periferije, kompradorskog kapitalizma. Dvije osnovne karakteristike takvog sistema jesu snažno ograničavanje rasta i razvoja proizvodnih snaga društva, njegovih resursa (ekonomskih, prirodnih i ljudskih) i gotovo nikakva kontrola nad društvenim procesima proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje.
Ipak, ne samo da je hrvatska ljevica politički i organizacijski slaba, nego je njena radikalna manjina još slabija i izgubljenija. Ona nema gotovo nikakav utjecaj na naše društvo. Previše je tu problema, razmirica, pesimizma, defetizma i sl. da bi se ta ljevica mogla pojaviti kao iole utjecajan faktor. Nužna je njena konsolidacija.
Imajući na umu navedeno, ovaj esej teži pronaći baš uzroke političke nemoći hrvatske ljevice bez čijih prevladavanja ona neće imati šanse, posebno u političkom i organizacijskom, ali i u ideološkom smislu.
Sedam je osnovnih uzroka zbog kojih je ljevica danas politički i organizacijski nemoćna:
- Podcjenjivanje političke budućnosti društva. Prevladavanje kapitalističkog sistema, zapravo prevladavanje bilo kojeg društveno-ekonomskog sistema, ma koliko on bio slab, jedno je od najtežih i najkompleksnijih političkih i organizacijskih pitanja u cjelokupnom političkom djelovanju. Zanemarujući trenutno objektivne okolnosti jer to nije tema ovog eseja (iako bez njih o svemu ovome i ne može biti govora) da bi se ukinuo kapitalistički sistem nužno je razviti dobro organizirani politički pokret koji ima snažnu podršku u masama i koji ima efikasnu vertikalnu infrastrukturu. Prevladavanje sistema nije moguće bez podrške i aktivnog učešća većine članova društva.
Prejaki su centri moći, prevažne su pozicije kapitala i političke elite, a otuda i njihovi interesi da bi se oni toga tek tako odrekli. Klasa koja vodi ovo društvo u svakom trenutku ima na raspolaganju sva moguća sredstva: od financijskih pa do ideoloških. Država, to je najprije organizirana sila – i ako se ona ne služi fizičkom silom, to ne znači da ta sila i ne postoji. Država u širem smislu temelj je našeg sistema i da bi se on iole ugrozio nužan je sukob (u bilo kojem smislu) s državom. Taj sukob može biti i takvog oblika da u parlamentu većinu mandata dobije opcija koja ide protiv postojećeg političkog sistema.
Kakav god sukob s državom (političkim sistemom) ljevica isprovocirala, ona je unaprijed osuđena na poraz ako nema čvrsti oslonac u organizaciji.
Kakav god sukob s državom (političkim sistemom) ljevica isprovocirala, ona je unaprijed osuđena na poraz ako nema čvrsti oslonac u organizaciji.
Nužno je nešto naučiti na primjeru Živog zida. To je organizacija koja, osim što i ne pripada lijevom političkom spektru, nema za cilj prevladavanje kapitalizma i izgradnju novog sistema baziranog na društvenom vlasništvu. Živi zid je samo (u odnosu na ljevicu) protiv političkog establišmenta, ne i protiv kapitala. Drugim riječima, gotovo ničim nisu ugrozili ni dio temelja sistema, a već ih se tjednima sa svih strana napada i pritom se ne bira municija. Svi se služe svim mogućim sredstvima, dopuštenim i nedopuštenim. Snažan napad političkog establišmenta prouzrokovan je jednostavnom činjenicom da je Živi zid ušao u parlament s nekoliko mandata. Postepeno raspadanje te stranke pred kojim se ona trenutno nalazi ubrzalo je i to što nema snažnu infrastrukturu, organizaciju, što nije povezana s masama, nego odluke donosi nekolicina ljudi u sjeni.
Ljevica sebi mora postaviti sljedeća pitanja: ako stranka koja ne teži prevladavanju političko-ekonomskog sistema, nego samo njegovoj reformi, doživljava napade, klevete i potrese tolike magnitude, što treba očekivati kad ljevica jednom dođe u priliku zaista dokinuti isti sistem? Kakve potrese onda trebamo očekivati?
Činjenica da se ova pitanja dosad nisu javljala, govori u prilog tome da naša (radikalna) ljevica nije ni misaono (teorijski) spremna za promjenu sistema.
- Iracionalni i često neformalni pogled na politiku i političke procese u društvu. Pogled dijela ljevice na politiku i političke procese u društvu je uvelike iracionalan i previše se bazira na emocijama. Ljevica na politiku gleda kao nešto što treba učiniti pozivom budući da je ona to odavno prestala biti, a postala zanimanje i to nečasno. Dotična će se promjena ostvariti revolucioniranjem trenutnog političkog djelovanja, odnosno prijelazom na čistu politiku. U čistoj politici dominiraju apsolutni moral, asketizam, apsolutna principijelnost, totalna iskrenost, istinoljubivost i sl.
Ljevica olako zaboravlja da i za nju vrijedi i mora vrijediti ona izreka o politici kao umijeću mogućega.
Sva ona sredstva kojima se današnji političari služe, poput prikrivanja istine taktičkom pristupu istini, suradnji i s ne toliko programski bliskim subjektima u određenom momentu, zatim poput pristupa da cilj opravdava sredstvo, a sredstvo služi da se ostvari stari i uspostavi novi cilj (dijalektika sredstva i cilja), realnog pristupa moralu i etičkim kategorijama (moral, pravda ne znače isto u svakom periodu društvenog života, to nisu apsolutni pojmovi), konačno poput političkog djelovanja u užem smislu s osnovnim ciljem dolaska na vlast – sva su ta sredstva od ljevice odbačena. Ljevica smatra prljavim postaviti kao osnovni cilj političkog subjekta osvajanje vlasti, kao što smatra nečasnom strategiju u kojoj cilj opravdava sredstvo, čak i kad je napomena da je cilj demokratski, kulturni, ekonomski napredak velike većina društva.
S druge strane, ljevica svoju politiku, dakle način na koji djeluje i nastoji djelovati uvelike smatra nekom čistom, nezagađenom i visokoprincipijelnom sferom u kojoj nema mjesta za suradnju s ljudima koji nisu dio te ljevice, koji ne dijele slične poglede na svijet ili koji se pak ne uklapaju u razne neformalne oblike povezivanja. Ljevica olako zaboravlja da i za nju vrijedi i mora vrijediti ona izreka o politici kao umijeću mogućega.
- Koncept ostvarivanja budućnosti u sadašnjosti. Ovaj komentar Radule Kneževića u njegovoj analizi anarhizma, ovdje jako dobro opisuje i dio naše ljevice. Ona ima tu želju i namjeru projicirati, zapravo ostvariti budućnost u sadašnjosti. Njen stav o tome da od trenutne politike treba odbaciti sve i uvesti potpuno novu, čistu i časnu politiku – presudno utječe i na stav da se buduće socijalističko društvo ne može izgraditi ako se već sada ne počnu izgrađivati određeni njegovi dijelovi i mehanizmi, ako se već sada ne počnu izgrađivati socijalistički odnosi. Konkretno, ako već u raznim lijevim platformama i organizacijama nema socijalističke demokracije ili određene socijalističke strukture, onda je od njih nemoguće očekivati da će jednog dana zaista izgraditi socijalističko društvo. Najdalje je tu otišla Radnička fronta koja se još u nekim dokumentima naziva i samoupravnom organizacijom jer im je jedan od ciljeva samoupravljanje koje, uvjereni su, oni već provode između sebe.
Naravno, jedna politička organizacija koja nije spremna raskinuti s postojećom političkom praksom i razvijati nove, drugačije, naprednije metode političkog odlučivanja, ne može biti ni ona koja se bori za buduće društvo. Međutim, to ne znači da se postojeća politička praksa mora odbaciti u cjelini, nekritički i u skladu sa željama pojedinaca. Želje ovdje imaju podređenu ulogu, a politički realitet, aktualna konstelacija snaga u društvu, svijest o velikim, teškim i kompleksnim problemima osvajanja političke vlasti s ciljem društvene promjene imaju nadređenu ulogu.
Da bi se prevladalo staro društvo nužno se koristiti raznim alatima i sredstvima od kojih su mnoga i danas aktualna. S druge strane, da bi se gradilo novo društvo, nužno je promišljanje novih političkih procesa.
Čini se da je jedan od problema ovog pristupa i zanemarivanje druge strane procesa izgradnje socijalističkog društva – ukidanje postojećeg, kapitalističkog društva. Izgradnja novog društva može biti realizirana samo na "ruševinama" starog društva. Iako je cijeli proces simultan i dijalektički, ipak je nužno u datom trenutku prepoznati koja faza datog procesa ima prednost. Da bi se prevladalo staro društvo nužno se koristiti raznim alatima i sredstvima od kojih su mnoga i danas aktualna. S druge strane, da bi se gradilo novo društvo, nužno je promišljanje novih političkih procesa. Prema tome, za ukupni rezultat nužne su nove političke metode (nastale u tijeku političke borbe) ali i one aktualne političke metode. Izgleda da znatan dio ljevice odbacuje aktualne političke oblike organiziranja i političke alate što je vjerojatno zbog toga jer nedovoljno pažnje posvećuje dokidanju starog, kapitalističkog društva. Naglasak je isključivo na pozitivnom određenju, na izgradnju, a trebao bi biti i na negativnom određenju, na ukidanju. Zapravo, trebao bi biti na dijalektičkom procesu političke izgradnje socijalizma političkim ukidanjem kapitalizma.
- Nedovoljan naglasak na povezivanje s radništvom i sindikatima. Ljevica često zaboravlja da se snažna i efikasna organizacija koja bi stala u središte političkog pokreta za promjene, mora graditi na uskoj suradnji i čvrstim vezama s radnicima i sindikatima. Širi politički pokret može biti uspješan i uz sebe može vezati ostale društvene skupine samo ako njegov temelj čini radnički pokret.
To podrazumijeva i usku suradnju ne samo sa sindikalno organiziranim radnicima, nego i sa sindikalnim rukovodstvima koja su često oportunistička. Bitna osobina političkog procesa i suradnje ljevice sa sindikatima ne smije biti anuliranje sindikata kao radničke (ali birokratski deformirane) institucije samo zato što postoje oportunistička rukovodstva. Važno je djelovanje unutar sindikata i zajedno sa sindikatima, pomoću kojeg će se radnicima omogućiti da između sebe izaberu one ljude koji će moći zamijeniti ona rukovodstva koja ne mogu optimalno odgovoriti na postojeće izazove sindikalnog i radničkog pokreta.
- Politička neosvještenost i paradoks historijskog materijalizma. Takozvani paradoks historijskog materijalizma nastao je kad su njegovi kritičari, pogrešno shvaćajući suštinu, upozorili da je u toj koncepciji čovjek nebitan jer ionako sve određuju društveni (ekonomski) zakoni. Po njima sve je objektivno određeno, pa će tako i sam kapitalizam propasti, a na njegovo mjesto će doći novi sistem. Kako je kapitalizam i dalje vrlo živ, odnosno kako nije pao sam od sebe tada, prema kritičarima, ni historijski materijalizam ne valja.
Izgleda da je i dio hrvatske ljevice bliži ovom stavu. Treba reći da je u svakom političkom procesu i društvenoj promjeni upravo čovjek u središtu zbivanja. Stoga nijedan sistem ne može nestati ili nastati bez aktivnog učešća čovjeka koji organizira i koji je organiziran, dakle bez političkog subjekta. U tom smislu najveći napor koji čovjek kao političko biće može učiniti jest da ostvari, realizira u cjelini one potencijale koji mu se naziru kroz budućnost. Drugim riječima: budućnost se najbolje može predvidjeti tako da je se stvori.
Politička budućnost se stvara političkim djelovanjem, a ono iziskuje političko organiziranje.
Politička budućnost se stvara političkim djelovanjem, a ono iziskuje političko organiziranje. Svako javno djelovanje jest politika, ali društvene promjene na ovaj ili onaj način, u krajnjoj liniji, sankcionira visoka politika. Bez obzira na ciljeve hrvatska ljevica mora svoj trag ostaviti i u visokoj politici, a za to je potrebno političko organiziranje. Riječju, hrvatskoj ljevici potrebna je repolitizacija.
Čekati da se sistem sam od sebe uruši – iluzorno je. Također, vjerovati da će ta borba biti lagana i da će se moći odraditi samo uz široki pokret ili platformu bez određene strukture i organiziranosti – još je više iluzorno.
- Sumnjičavost prema koordiniranom i organiziranom djelovanju. Izgradnja političke organizacije, pa i političkog pokreta traži određenu razinu koordinacije, odnosno određenu razinu organizacijske razine, pa i vertikale.
Znatni dio hrvatske ljevice (s naglaskom na lijeve intelektualce) nema pozitivno mišljenje o nekoj vrsti koordiniranog djelovanja bilo unutar političke organizacije bilo putem iste. Političko djelovanje ne može biti uspješno ako se provodi pojedinačno, individualno, bez plana i dogovora, bez koordinacije. Ljevica mora biti spremna na zajedničko donošenje odluka, odluka koje obavezuju sve koji sudjeluju u njihovom donošenju. Još više, ona mora biti spremna na provođenje donesenih odluka, koordinirano i planski. Odbijanjem provođenja odluke beskonačnim raspravama nakon što je donijeta, energija se troši u prazno, političko djelovanje tapka na mjestu, a cijepkanje ljevice se nastavlja.
Danas je za ljevicu manji problem teoretiziranje o novom društvu ili kritika kapitalizma budući da ima popriličan broj ljudi koji se time bavi. Veći je problem što istovremeno ti ljudi nisu spremni na političko djelovanje, a kamoli na koordinirano provođenje odluka neke političke organizacije.
Danas je za ljevicu manji problem teoretiziranje o novom društvu ili kritika kapitalizma budući da ima popriličan broj ljudi koji se time bavi. Veći je problem što istovremeno ti ljudi nisu spremni na političko djelovanje (ne slažu se s tim da njihove ideje imaju neku šansu realizacije tek političkim angažmanom), a kamoli na koordinirano provođenje odluka neke političke organizacije. Oni nisu naklonjeni činjenici da sloboda i demokracija u političkoj organizaciji nisu zbroj pojedinačnih maksimalnih sloboda i subjektivnih pogleda na demokraciju. Već postojanje političke organizacije podrazumijeva da su njeni članovi odustali od maksimalne slobode djelovanja kao pojedinci i od metoda beskonačne demokracije.
Gordijski čvor je u ovome: političko djelovanje traži političko organiziranje koje ne funkcionira bez određene razine koordinacije u realizaciji dogovorenih odluka i zadataka. Hrvatska ljevica se uglavnom sastoji od ljudi koji žele politički djelovati, da pritom nemaju dodirnih točaka s visokom politikom i pri čemu bi htjeli zadržati maksimalnu slobodu mišljenja i izražavanja isključivo kao pojedinci, neovisni od politične sfere i bilo kakvih organizacija.
- Parcijalno proučavanje teorije i njena nedosljedna primjena. Pri proučavanju teorije javlja se dvostruki problem. Prvo, znatan dio ljevice ne pridaje previše važnosti marksističkoj teoriji. Bilo da je kritizira i propituje u odnosu na neke druge teorije kritički nastrojene prema kapitalizmu nakon čega bi onda ta teorija bila potvrđena ili opovrgnuta. Bilo da je slijedi i na taj način kritički analizira u odnosu na njenu upotrebu u prošlim vremenima i sistemima. Marksizam za ljevicu kao takvu uopće ne mora biti vodeća teorija, ali se ona ne smije ignorirati u procesu pronalaženja teorijske alternative. Dodatni je problem što se veliki broj tekstova koje ljevica čita i iz njih crpi inspiraciju za svoje djelovanje, poziva na marksizam. No to je najčešće prerađeni marksizam zapadnog tipa koji se ne vezuje direktno uz njegove teorijske izvore. S te strane postoji veliki prostor za manipulaciju (često i nesvjesnu) jer se cijela stvar svodi na analizu raznih reinterpretacija.
S druge strane, ona manjina ljevice koje se uhvatila u koštac s marksizmom čini to na svoj način. Prevladava stav da marksistička teorija donekle može dati odgovore jedino na ekonomska pitanja. Zbog toga se više analiziraju razni momenti ekonomike i ekonomske politike. S tih se pozicija (na primjer, s pozicije ekonomske demokracije) potom analizira prošlost, bila ona jugoslavenska ili sovjetska. Tu se otvara područje za predanu analizu Marxovih ekonomskih tekstova, dok se istovremeno njegovim političkim i vrlo kvalitetnim spisima ne pridaje prevelika pozornost. Pojednostavljeno, ljevicu više interesira što je Marx pisao o vrijednosti robe, nego što je pisao o političkom organiziranju radništva. Više je interesira kako je Marx pristupio i koju je metodu koristio u prvoj glavi Kapitala I., nego kako je zamišljao političku partiju radnika i njeno političko djelovanje. Zatim, interesantnije je kakvu je analizu imperijalizma dala Rosa Luxemburg nego što je ona govorila o partijskom organiziranju. Više se gleda na analizu monopola, nego što se proučava modele sindikalnog i radničkog organiziranja te osvajanja političke vlasti od strane jugoslavenske komunističke partije.
Time se ne želi poručiti da je nepotrebno proučavati ekonomske tekstove. Treba samo u određenoj mjeri ispraviti omjer proučavanja ekonomskih i političkih tekstova. Pojednostavljeno, treba ispraviti omjer proučavanja jugoslavenskog ekonomskog modela i političkog djelovanja KPJ u periodu 1919.-1941. koja je uopće i omogućila ekonomski model. Problem hrvatske ljevice nije ekonomski, nego ponajviše politički i organizacijski.
Za hrvatsku ljevicu stoga ostaju dva upozorenja: prvo, krajnji je rok da se organizacijski pripremi za političku borbu i drugo, ova generacija ipak nema to pravo političkog neuspjeha koji bi potencijal ljevice bitno oštetio.
Za kraj, navedeni uzroci moraju se shvatiti vrlo ozbiljno da bi se što prije počeli riješavati. U suprotnom slučaju, hrvatskoj ljevici, koja svoje djelovanje usmjerava na prevladavanje postojećeg političko-ekonomskog sistema, prijeti daljnja dezintegracija i marginalizacija. Osim toga, na ovdje popisane probleme treba se obratiti pažnja i zbog još jedne okolnosti.
Naime, u doglednoj se budućnosti može dogoditi da nekoj organizaciji radikalne ljevice (koja trenutno može, ali i ne mora egzistirati kao politička stranka) padne u ruke izborni uspjeh i da osvoji nekoliko saborskih mandata. To u povijesti ne bi bilo ni prvi ni zadnji put. Međutim, bez minimalne organizacijske i vertikalne strukture, ta organizacija će biti osuđena na neuspjeh. A za ljevicu je sve osim napredovanja s konačnim ciljem osvajanja vlasti – neuspjeh.
Ukoliko se taj neuspjeh dogodi, kao posljedica neorganiziranosti i nedosljednosti koja uvelike proizlazi iz slabe povezanosti s radničkim pokretom, ljevica vrlo lako može prokockati sav onaj optimizam, volju, iskustvo, energiju koje su joj dali kako članovi tako simpatizeri. Pa je vjerojatnost da će na oporavku od tog poraza morati raditi najmanje jedna ili dvije generacije, što svakako otvara prostor za desnicu i razne profašističke tendencije.
Za hrvatsku ljevicu stoga ostaju dva upozorenja: prvo, krajnji je rok da se organizacijski pripremi za političku borbu i drugo, ova generacija ipak nema to pravo političkog neuspjeha koji bi potencijal ljevice bitno oštetio.
