Trajno rastuća ekonomija nije samo luda, već je u svojoj suštini vrlo zlostavljačka. Ovaj gospodarski sustav mora stalno povećavati proizvodnju da bi rastao, a što je, u biti, proizvodnja?

To je pretvaranje živih u mrtve, živih šuma u letve, živih rijeka u bazene za generiranje hidroelektrana, živih riba u riblje štapiće, te u konačnici sve ovo u novac. Bruto nacionalni proizvod je, dakle, mjera ove pretvorbe živih u mrtve.

Stalno me iznova zapanjuje koliko naoko mentalno zdravih ljudi vjeruje da gospodarstvo može beskonačno rasti na konačnom planetu. Kontinuirani gospodarski rast i njegova rođakinja, neograničena tehnološka ekspanzija, vjerovanja su kojih se mnogi u ovoj kulturi toliko čvrsto drže da ih uopće ne preispituju. Čak i više uznemiruje činjenica da se ta uvjerenja na neki način vide kao definicija suštine što znači biti čovjek: kontinuirani ekonomski rast i neograničena tehnološka ekspanzija su ono što mi radimo.

pelikan.jpg

Drugi su malo više nijansirani u svojim zastranjenjima. Oni mogu priznati da fizička ograničenja eventualno postoje, ali isto tako vjeruju da ako samo ubace riječ „održivo" ispred fraze "gospodarski rast", onda još uvijek možemo na neki način neograničeno rasti na konačnom planetu, možda kroz takozvane "mekane" ili "uslužne" ili "high-tech" ekonomije, ili kroz divote "zelene" inovativnosti kao što je stvarno zgodan Nanotech Gizmo koji može biti utkan u vašu odjeću, a kada plešete generira dovoljno struje da pogoni vaš iPod, ignoriranje činjenice da ljudi i dalje trebaju jesti, da su ljudi nagrizli kapacitet i sustavno uništavaju prirodni svijet, i da čak i nešto kul kao iPod zahtijeva rudarenje, industrijsku i energetsku infrastrukturu, sve funkcionalno neodržive.

Uz stvarne luđake, postoji i strašno puno ljudi koji vjerojatno samo ne razmišljaju o tome: oni jednostavno apsorbiraju poglede voditelja vijesti koji kažu: "Gospodarski rast, dobar; gospodarske stagnacije, loše." I naravno, ako vam je više stalo do gospodarskog sustava, nego do života na planetu, to je istina. Međutim, ako vam je stalo više do života nego do gospodarskog sustava, to nije sasvim tako istinito, jer ovaj gospodarski sustav mora stalno povećavati proizvodnju da bi rastao, a što je, u biti, proizvodnja? To je pretvaranje živih u mrtve, pretvaranje živih šuma u letve, živih rijeka u stajaće bazene za generiranje hidroelektrana, živih riba u riblje štapiće, te u konačnici sve ovo u novac. I što je, dakle, bruto nacionalni proizvod? To je mjera ove pretvorbe živih u mrtve. Što brže se živi svijet pretvara u mrtve proizvode, to je viši BDP. Ove jednostavne jednadžbe komplicira činjenica da kada BDP ide dolje, ljudi često gube radna mjesta. Nije ni čudo da se svijet ubija.

jensen.jpg jensen.jpg

Trajno rastuća ekonomija nije samo luda (i nemoguća), ona je i po svojoj suštini vrlo zlostavljačka, pri čemu mislim da je bazirana na istoj umišljenosti kao i osobniji oblici zlostavljanja. To je, zapravo, makroekonomsko utjelovljenje zlostavljačkog ponašanja. Vodeći princip zlostavljačkog ponašanja je da zlostavljač odbija poštivati ili pridržavati se ograničenja ili granica koje je postavila žrtva. Kao što je Lundy Bancroft, bivši sudirektor Emergea, prvog terapijskog programa za zlostavljanje muškaraca u SAD-u, napisao: "Ovlaštenje je nasilnikovo uvjerenje da ima poseban status koji mu daje isključiva prava i povlastice koje se ne odnose na njegovog partnera. Stavovi koji su pogon zlostavljanja mogu se u velikoj mjeri sažeti u ovoj jednoj riječi."

Važnost ove riječi odnosi se na širu društvenu ljestvicu. Naravno, ljudi su posebna vrsta kojima je mudar i svemogući Bog dodijelio ekskluzivna prava i povlasticu vladanja nad ovim planetom koji je tu za naše korištenje. I naravno, čak i ako ste se pretplatili na religiju znanosti umjesto kršćanstva, ljudi posjeduju posebnu inteligenciju i sposobnosti koje nam daju ekskluzivna prava i povlastice za nametanje naše volje svijetu koji je još uvijek tu za naše korištenje. Ekonomije bazirane na rastu su u suštini neprovjerene i prijeći će bilo koje granice postavljene od strane bilo koga drugog osim počinitelja: svakako, činjenica da autohtone kulture već žive na ovom ili onom komadu zemlje nikada nije priječila one koji imaju moć da prošire svoje ekonomije, niti smrt oceana zaustavlja njihovu eksploataciju, niti zagrijavanje planeta zaustavlja eksploataciju, niti siromaštvo obespravljenih.

I istina je da ne možete odgovoriti zlostavljače od njihovog ponašanja. Počinitelji nasilja u obitelji su među najnepopravljivijima od svih koji počine nasilje, tako nepopravljivi, u stvari, da je 2000. Ujedinjeno Kraljevstvo oduzelo sredstva namijenjena za terapije za liječenje obiteljskih nasilnika (uložili su taj novac u skloništa i druga sredstva kako bi žene osigurali od njihovih napadača). Lundy Bancroft također kaže: "Zlostavljač se ne mijenja jer osjeća krivnju ili se otrijezni ili pronađe Boga. On se ne mijenja nakon što je vidio strah u očima svoje djece ili zato što je osjetio da se udaljavaju od njega. Ne sine mu odjednom da mu partner zaslužuje bolji tretman. Zbog njegove usredotočenosti na samog sebe, u kombinaciji s brojnim nagradama koje dobiva od toga što vas kontrolira, zlostavljač se mijenja samo kada  osjeća da mora, tako da je najvažniji element u stvaranju konteksta za promjenu u zlostavljaču da ga stavite u situaciju u kojoj on nema drugog izbora."

Kako da zaustavimo zlostavljača koji počinjava trajni rast ekonomije? Pogled na pelikane prekrivene naftom i spaljene morske kornjače neće ih natjerati da prestanu. Niti dani s temperaturom od sto stupnjeva u Moskvi. Ne možemo ih zaustaviti osjećajem krivnje. Ne možemo ih zaustaviti molbama da naprave pravu stvar. Jedini način da ih se zaustavi je da im se ne ostavi drugi izbor.


Članak je originalno objavljen u Orion magazinu, izdanje siječanj/ veljača 2011. godine, pod naslovom The Tyranny of Entitlement (op. ur.)

<
Vezane vijesti