O presudnoj ulozi novih tehnologija, o studentima kao pokretačima događaja, o naglašenoj društvenoj solidarnosti, o odnosu prema El Baradeiu i SAD-u.
Događanja u Egiptu iz dana u dan sve su neizvjesnija. Ljudi su na ulicama, vlast je zatečena kao i međunarodni relevantni faktori, a izvjestitelji i oni koji su se u Egiptu zatekli u posljednja dva tjedna, objašnjavaju svijetu što se to u zemlji zbiva. Jedan od njih je i tridesetogodišnji Ratko Iveković, marketinški menadžer, kojem je Egipat svojevrsna druga domovina.
O svemu što mu se događalo u posljednja dva tjedna u Kairu, od pomaganja prosvjednicima, načinima na koji su dolazili do hrane i informacijama, komentarima na ponašanje predsjednika Mubaraka, ali i međunarodnih sila te povratku u Zagreb preko Beograda, Ratko, koji je još uvijek pod snažnim dojmom, ispričao je u intervjuu za "H-Alter".
Zatekli ste se u Kairu kad su počeli nemiri. Kako je sve započelo?
Da. Nitko nije očekivao ovakav razvoj događaja. Što god smo svi pametovali, da neće ništa biti, stvari su se oduzele kontroli. I to zahvaljujući tehnologiji. Taj faktor nitko nije uračunao u progres bilo koje revolucije.
Stvar je krenula preko SMS-ova i Facebooka. Ljudi su se vrlo brzo zainteresirali i odazvalo se više od sto tisuća ljudi. Ne znam kako su stvari išle preko Twitera jer ja sam ipak ona generacija prije Twitera. Nitko nije vjerovao da bi se nešto ozbiljnije moglo dogoditi. Pogotovo vlasti.
No, sad je već drugi tjedan u tijeku, a ljudi ne odustaju. Doduše, zavladao je određeni zamor, država je otvorila banke i najavila reforme, odnosno amandmane Ustava.
Jeste li sudjelovali u prosvjedima?
Nisam sudjelovao u samim prosvjedima, već u pomoći svojim susjedima, koji su se organizirali tako da čuvaju ulice, ispred vlastite kuće. Pripremili smo prvu pomoć, hranu i vodu. Kuhali smo za sirotinju koja živi u blizini.
Koliko je vaša četvrt udaljena od trga Tahir gdje su se prosvjednici „utaborili"?
Mi živimo vrlo blizu trga, na otoku Zamalek, koji je svojevrsna rezidencijalna četvrt diplomata i stranih državljana. Na otoku nema državnih institucija pa su ga prosvjednici izbjegli. Doduše, jedan od prosvjeda, koji su organizirali studenti Likovne akademije, jest krenu od tamo.
Riječ je o mladim ljudima koji su isfrustrirani ekonomijom, neslobodom, slično kao što su isfrustrirani ljudi ovdje i drugdje po svijetu
Prosvjedi su krenuli od studenata...
Da. Mladi obrazovani ljudi su pokrenuli prosvjede. Stariji izraz bi bio buržoaska revolucija, a danas kažemo građanska revolucija. Slično kao u Tunisu, iako Tunis ima veći postotak obrazovanih ljudi.
U početku nije bilo ni Muslimanske braće ni drugih opozicijskih stranaka. Riječ je o mladim ljudima koji su isfrustrirani ekonomijom, neslobodom, slično kao što su isfrustrirani ljudi ovdje i drugdje po svijetu.
U Kairu nema slobode u smislu da se može slobodno pisati po blogovima, Facebooku i drugdje na internetu jer postoji opasnost da će vas posjetiti policija. Ljudima je bilo dosta tog straha i neimaštine. Od malog broja okupljenih, ljudi su se ohrabrili i ujedinili u traženju svojih prava.
Ovih posljednjih dana, kad su krenuli opasni nemiri između „prodemokratskih" i „promubarakovih" pristaša, ponovo se osjetio neki novi strah.
Koliko je opasno bilo za vrijeme prosvjeda i pljačkanja tamo gdje vi živite?
Na Zamaleku se nalazi većina diplomatskih rezidencija, tamo žive stranci i obrazovaniji i imućniji Egipćani. To je bila meka za pljačkaše, iako se nalazila u centru. U Kairu su jako jasne crte između bogatih i siromašnih. S jedne je strane Tahir i naša četvrt, a s druge siromašne četvrti u kojima su ulice toliko uske da je gotovo teško prolaziti.
Kad bi se nekog zaustavilo, pokazalo se da je riječ o policajcima
No, ljudi koji su zaustavljeni i legitimirani na improviziranim barikadama, bili su policajci i pripadaju Mubarakovom osiguranju. Mi smo postavljali barikade jer nakon policijskog sata nije bilo ni vojske ni policije. Pljačkaši su krenuli naoružani u pohode. Neki su bili i na Zamaleku, po noći se znala čuti i pucnjava. No, teško je bilo razaznati što se događa. Mobiteli i internet nisu radili. Fiksne linije su povremeno bile u funkciji. No, informacije su sporo dolazile s jednog kraja grada na drugi. Teško je bilo ustanoviti tko puca, tko pljačka. No, kad bi se nekog zaustavilo, pokazalo se da je riječ o policajcima. Policija je nastojala uplašiti ljude, e da bi oni ponovo zatražili pomoć Vlade.
Bilo je trenutaka kad bi dvojica-trojica uzela čamac i pokušala doći na Zamalek. Njih su predali vojsci.
U drugim dijelovima grada ta ista policija u civilu pucala je na stanovništvo. Građani Kaira su se brzo organizirali i uzvratili paljbu. U nekim dijelovima grada to je na trenutke sličilo na Divlji Zapad.
Kakva je situacija sada s obzirom na sigurnosni aspekt i kako su se ljudi organizirali?
Ovisi u kojem dijelu grada. Na periferiji, gdje su nikli satelitski gradovi, poprilično je opasno. To je jako teško kontrolirati, a policije i vojske nije bilo. Stoga su se građani sami organizirali, osnovali zaštitne skupine. Ljudi su podijelili zadatke i svatko je bio zadužen za određene stvari.
Na Zamaleku su muškarci nosili trake zavezane za ruke. Jedan dan bijele, drugi, žute, smišljale su se lozinke. U tom kaosu su bila i djeca koja su se, nakon što im je ukinut internet, iživljavala i fantazirala. Iznijela su mačeve i hodala po cesti. Problematično je kad djeca misle da je riječ o igri. Neki su iz dosade na cesti isprobavali Molotovljeve koktele. Sva sreća što ih nisu odlučili isprobati na svojim vlastitim zgradama. No, i u tim slučajevima, našlo se odraslih ljudi koji su kontrolirali stvar.
U jednom dijelu grada, koji se zove 6. Oktobar, naseljenom također strancima i imućnijim slojevima, živi jedan moj prijatelj. Pričao mi je kako je jedne noći došao auto iz kojeg je krenula paljba mitraljeza po kućama. Odmah je uslijedio odgovor pucnjavom iz napadnutih kuća. Auto je ubrzo pobjegao, no ono što je njega iznenadilo je bila spoznaja da je većina njegovih susjeda naoružana.
Trebat će puno vremena da sve dođe na svoje. Niti znamo koliko je ljudi stradalo, niti koliko ih je nestalo. Svako malo nekoga uhite. Za jednog našeg prijatelja, blogera SandMonkeya ne znamo gdje je. Znamo da je uhićen, no od tad mu se gubi svaki trag.
Iz dana u dan liste nestalih i poginulih se povećava.
Kako vaši prijatelji koji žive u Kairu reagiraju na cijelu situaciju?
Većina mojih prijatelja je sudjelovala u prosvjedima. To su uglavnom moji kolege s Američkog fakulteta. Shvaćaju da to što država radi godinama, treba zaustaviti. Kad su krenuli prosvjedi, odlučili su se pridružiti. Kad su krenuli napadi na kuće i imanja, zajedno su sa ljudima, koji im čuvaju kuće, parkiraju aute i rade za njih, branili su ulice. Osjeća se duh revolucije i solidarnost među ljudima različitih imovinskih statusa.
Kako stvari stoje s trgovinama i opskrbom hrane?
Kako u kojem dijelu grada. Jedan moj prijatelj kaže da je sva sreća što Egipat nije efikasna zemlja jer da je poput Engleske ili Francuske, svi bi umrli od gladi. Ovako, gdje nema stalne opskrbe, ona nije ni prekinuta. Tako da se uvijek može naći nešto. Još uvijek nema razmjene, ima novaca. Tamo gdje mi živimo jedan je mesar, neovisno o policijskom satu, radio do dugo u noć, napravio grill gdje smo jeli.
No, kako je krenulo, ljudi su se počeli snalaziti. Netko napuni auto kruhom i ide prodavati u drugi dio grada gdje ga nema. Prodavao bi ga po malo skupljoj cijeni tako da se moglo doći do njega. Sigurno je bilo profitera, ali vlada jedan generalni osjećaj međusobne pomoći. Udružili su se protiv zajedničkog neprijatelja - vlasti na čelu sa Mubarakom.
Muslimanska braća su stajala sa strane, no prema zadnjim vijestima pregovaraju s vlašću. No, u samoj pobuni nije bilo religijskih elemenata, štoviše dolaze vijesti o suradnji kršćanskih i muslimanskih skupina.
Naravno da i Muslimanska braća žele imati svoj glas u događajima koji će uslijediti. No, suprotno svim ovim pametnim političkim komentarima, koji krive Muslimansku braću,
Treba naglasiti da postoji razlika između Muslimanske braće na Mediteranu i islamista u Iranu
mislim da je to pogrešno. Iskustva u Egiptu ili pak Jordanu, pokazuju da su Muslimanska braća često bila izolirana i okrivljena za probleme. Stoga, sami shvaćaju da je bolje čekati.
Treba naglasiti da postoji razlika između Muslimanske braće na Mediteranu i islamista u Iranu. Ovi na Mediteranu su, da se izrazim tako, više postislamistički nastrojeni. Umjereniji su.
Koliko god se zapadnjački mediji i Mubarak upinju da protumače neke trenutke u religioznom ključu, toga u egipatskoj pobuni nema. U narednih par mjeseci, Muslimanska braća će zasigurno postati vidljiviji i morat će se organizirati zajedno s ostalim dijelom opozicije. Opozicija sad mora biti ujedinjena.
No, zato se angažirao El Baradei.
On je obrazovani čovjek i intelektualac. No, njegov nedostatak je taj što nije živio u Egiptu. Egipćani ga zbog toga uglavnom ne podržavaju. Osim toga, njegov image je iskvaren sa pričom iz Iraka gdje je optužen da je američka lutka. Sad se pojavio kao vođa opozicije, no nije karizmatičan.
A nažalost, u Egiptu i nema takve figure. U ovim godinama opresije, nitko nije imao priliku da se na taj način profilira. Ili će nekoga izmisliti, ili će se skupina starijih intelektualaca okupiti i preuzeti odgovornost u zastupanju interesa sviju. Mislim da je to najbolje.
Strani mediji naglašavaju pozitivnu ulogu žena i njihovu svojevrsnu emancipaciju u prosvjedima. Kako to izgleda iz tamošnje perspektive?
Egipat je patrijarhalno društvo u kojem žene vladaju porodicama, a društvom muškarci. Točno je da je uloga žena u ovom trenutku u Egiptu, a i u Tunisu, puno naglašenija nego što je bila dosad. No, u opoziciji se nije istaknula nijedna ženska figura.
S druge strane, brojne spisateljice su se izjasnile i dale svoju potporu. Sedamdesetogodišnja gospođa Nawal El-Saadawio, egipatska feministkinja, pričala je kako je prosjedovala protiv kralja Faruka, zatim Nasera, pa Sadata, a danas je protiv Mubaraka na ulici. Također, svjedoči kako su promubarakovi napadači dobili pedeset egipatskih funti i jednu kokoš za sudjelovanje u nemirima.
Kako su se aktivirali i organizirali Mubarakovi pobornici?
Mubarakovi pristaše, koji su autobusima došli na trg, imali su svi iste zapakirane ručkove. Sendviče i coca colu. A to govori nešto o organizaciji tih prosvjeda. Je li to policija, njihove obitelji ili ljudi koji su na to nagovoreni? Na internetu se svako malo pojavljuju ispovijedi ljudi koji govore o prijetnjama, potplaćivanju i slično.
A da ne spominjem ove što su pušteni iz zatvora po cijelom Kairu. Na kraju su se neki od njih sami vraćali u zatvor jer se nisu osjećali sigurno na ulicama.
Kako komentirate ulogu SAD-a i zemalja u okruženju?
Jezik Amerikanaca je još uvijek teško dešifrirati. Prije nekoliko dana sam gledao jednu epizodu Zapadnog krila kada počinju prosvjedi u Rijadu. Mogu zamisliti kako netko dolazi Obami i govori mu da su veliki prosvjedi, a on pita koliki. Na odgovor od 50 tisuća ne reagira. A kako se povećavaju tako postaje zabrinutiji.
Irančani su najsmješniji u cijeloj priči. Oni uzvraćaju Egipćanima, koji su podržali nedavne prosvjede u Iranu, pa sad podržavaju prosvjede u Egiptu.
Kako ste izašali iz Egipta?
Imao sam kartu i otišao sam u zračnu luku gdje je vladao totalni kaos. Cijeli dan sam proveo na aerodromu, no iako sam imao kartu, nisam mogao poletjeti. Ljudi su se naguravali, bili su panični, vladao je strah. Čekali smo u redu satima, ljudi su bili nervozni, išli su preko reda, gurali se. Nije bilo ni hrane ni vode. U tim trenucima padne vam na pamet da bi situaciju, gdje nema nikakve kontrole ni zaštite u vidu policajaca ili vojske, netko mogao iskoristiti za nekakvu političku ili religioznu akciju. Jedna je žena uočila ostavljenu torbu, ljudi su se okupili oko nje, kružili, pa su je podignuli, konstatirali da je prelagana i da sigurno u njoj nema bombe. Sve u nekoj polušali, ali nikome nije bilo svejedno. To je valjda od svih tih američkih filmova koje gledamo.
Meni su u ambasadi ponudili da idem letom za Grčku, no od tamo mi nisu mogli osigurati prijevoz, a i tražili su da do aerodroma idem bez pratnje na vlastitu odgovornost. No, onda su se organizirali u srpskoj ambasadi, gdje su neki ljudi odustali, tako da sam došao preko Beograda.
