Na lijevoj strani njenog improviziranom albuma nalaze se fotografije s početka devedesetih koje prikazuju njenu novo sagrađenu kuću u Strmcu Stubičkom. Nakon velikih ulaganja i gradnje sve je tu - kuća na dva kata opremljena novim namještajem, zasađeni vrt i okućnica prepuna cvijeća. Desna strana albuma sadrži fotografije koje datiraju iz 2007. godine, a koje prikazuju jednokatnu ruševinu bez vrata, prozora, pločica i cijevi. Jedino što ukazuje na to da se radi o istom objektu je prostrano dvorište koje na novijim slikama izgleda daleko zapuštenije. Dvije oprečne stranice iz albuma Milice Miladinović mogu se preslikati i na njen život - prije rata je živjela u blagostanju, a danas zbog sustavne diskriminacije i nefunkcionirajuće prave države, živi u bijedi.
Nadala sam se da ću ponovno živjeti u kući ili stanu, no zahtjev za stan mi je uskoro odbijen i on je prodan, a privremeni korisnik koji živio u kući se navodno nije imao gdje iseliti
"1991. godine zbog svoje nacionalnosti napadnuta sam na radnom mjestu, a nakon par dana moja obitelj je protjerana iz stana u Zagrebu. Bila je to klasična deložacija kakve su se događale tih godina. Jedne ljetne noći pripadnici ZNG-a došli su nam na vrata i istjerali riječima 'četnici nemaju što tražiti u Zagrebu'", prisjeća se Milica početka ratnih godina. Nakon izbjeglištva u Bosni i Hercegovini i Srbiji, Milica se rastavila od supruga pa se 2000. godine odlučila vratiti u Hrvatsku. "Nadala sam se da ću ponovno živjeti u kući ili stanu, no zahtjev za stan mi je uskoro odbijen i on je prodan, a privremeni korisnik koji živio u kući se navodno nije imao gdje iseliti", objašnjava Milica. No uskoro je saznala da je njena nekadašnja dvokatnica tijekom njenog boravka u izbjeglištvu postala proširena jednokatnica. "Tada mi je bilo jasno da privremeni korisnik Mersudin Nikšić, za kojeg se kasnije ispostavilo da je lažni invalid i razvojačeni branitelj, nije došao moju kuću kako bi u njoj privremeno boravio već kako bi svjesno oteo moju imovinu."
Uskoro su Milica i pučki pravobranitelj kontaktirali Vladimira Bosnara, načelnika općine Stubičke Toplice, no on se oglušio na njihove zamolbe. Isti načelnik je Nikšiću izdao rješenja za stanovanje 1995. godine, no nekadašnji branitelj je neometano još godinu ranije u kuću bespravno proveo plinske instalacije. "Nakon svega sam se 2001. godine odlučila podignuti privatnu tužbu. U presudi je stajalo da privremeni korisnik mora iseliti iz kuće, no on je uložio žalbu koja je na sudu stajala četiri godine. U međuvremenu sam obilazila sve institucije i udruge- Srpski demokratski forum, OESS, UNHCR, a nakon svih napora konačno dolazim i do Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva. No tamo dobivam odbijenicu jer se kuća nalazi izvan područja posebne državne skrbi", kaže Milica. 2004. godine i Državno odvjetništvo je pokrenulo tužbu protiv Nikšića iako je u međuvremenu žalba na Miličinu tužbu odbijena. "Iako je presuda već postojala, DORH se s njim tužio još dvije godine. Naposljetku mu je još jednom zakazana deložacija, no ona je obustavljena na zahtjev tadašnje ministrice branitelja Jadranke Kosor. Ona je tvrdila da se 'njen' branitelj ne može iseliti jer nema gdje drugdje živjeti. No uskoro se ispostavilo da to nije istina - OESS je uskoro izašao s podatkom da je njegova kuća u međuvremenu obnovljena."
milica2.jpg
Zakazana deložacija obustavljena je na zahtjev tadašnje ministrice branitelja Jadranke Kosor. Ona je tvrdila da se njen branitelj ne može iseliti jer nema gdje drugdje živjeti. No uskoro se ispostavilo da to nije istinao
No tu apsurdu nije kraj. Druga deložacija odgođena je na Nikšićev zahtjev jer je u tom periodu, kako je objasnio, bio u procesu kupovine nove kuće u vrijednosti od 60 000 eura, a koja se nalazila u neposrednoj blizini Miličine. 2007. godine konačno dolazi do deložacije, no tijekom iseljenja nekadašnji branitelj sa sobom je iz kuće ponio sve što se ponijeti moglo - namještaj, vrata, prozore, pločice i cijevi. "Kuća je devastirana i u njoj se više nije moglo živjeti. Čim se iselio podnijela sam zahtjev za obnovu koja je procijenjena na oko 240 000 kuna. No nakon svega on je najednom tužio mene. Tražio je 300 000 kuna koje je u međuvremenu utrošio u moju kuću. Nakon dvije godine povlačenja po sudovima stiže nova presuda u kojoj stoji da mu moram isplatiti novac. Budući da nisam imala taj novac, ovrha mi sjeda na kuću. Toliko o pravdi i pravednom suđenju - za devastiranu ruševinu htjeli su da platim 300 000 kuna iako je Ministarstvo imalo dokumentaciju u kojoj stoji da mi za obnovu trebaju isplatiti 240 000 kuna", objašnjava Milica.
U međuvremenu je Vlada RH donijela zaključak u kojem stoji da u ovakvim i sličnim slučajevima može doći do tripartitne nagodbe između države, vlasnika i privremenog korisnika imovine. Vlasnica kuće je 2009. godine podnijela zahtjev za nagodbom, a nakon više od pola godine dolazi do prijedloga u kojem stoji da će država privremenom korisniku isplatit 300 000 kuna, ali da se Milica zauzvrat mora odreći svojih potraživanja - sredstava za obnovu kuće i naknade štete. "Nisam htjela pristat na takav prijedlog, a nakon svega je Vlada donijela zaključak u kojem stoji da mi se obnovi kuća, a njemu isplate sredstva nužna za život. Ponovno sam podnijela novi prijedlog, na što mi se ponudio samo stan u najam. Ministarstvo se još jednom oglušilo na moje molbe i uskoro mi stiže ovrha, a moja kuća službeno prelazi u vlasništvo Mersudina Nikšića."
Čim se iselio podnijela sam zahtjev za obnovu koja je procijenjena na oko 240 000 kuna. No nakon svega on je najednom tužio mene. Tražio je 300 000 kuna koje je u međuvremenu utrošio u moju kuću
Budući da se u međuvremenu izmijenio i Zakon o područjima posebne državne skrbi, u Miličinom slučaju još jednom dolazi do obrata. "Novim zakonom propisano je država preuzima plaćanje potraživanja privremenom korisniku, a da ja zauzvrat moram dignuti kredit i taj iznos isplaćivati do sudnjega dana. Ako to nisam u stanju, onda kuću mogu prepustiti državi, a ona će mi zauzvrat dati drugu nekretninu u vrijednost moje u trenutku kada se privremeni korisnik uselio u nju", kaže Milica. "U međuvremenu je Općinsko državno odvjetništvo preuzeo moj slučaj na sudu i uskoro skinuta ovrha i privremena mjera Nikšićevog boravka u kući. Napokon su se stvorili uvjeti za sastavljanje ugovora kojim bi se riješila naknada štete i zamjena nekretnina." Miličin slučaj je uskoro postao i dio monitoringa Europske unije pa su sadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i tadašnji ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković 2011. inicirali sastanak sa Stankom Janjićem i Mandicom Zvirotić iz Ministarstva regionalnog razvoja. "Na sastanku je rečeno da ne postoje prepreke za izradu novog ugovora, ali do današnjeg dana moj slučaj nije riješen. Vidjevši da nema ni političke volje, prije dva mjeseca sam podnijela tužbu Europskom sudu za ljudska prava", kaže Milica.
"Dok me je još služilo zdravlje sam radila kao kućna pomoćnica i živjela sam kao podstanarka. Sada živim od 500 kuna socijalne pomoći u državnoj sobi od dvanaest kvadrata bez tople vode. S druge strane, on ima dvije kuće i mirovinu od 6 200 kuna, a o kojoj istinski branitelji ne mogu ni sanjati", ističe Milica, koja je nedavno ostvarila pravo na mirovinu u iznosu od 700 kuna. "Dok su drugi radili i živjeli normalan život, ja sam bila u izbjeglištvu što je glavni razlog zbog čega nisam uspjela sakupiti dovoljno staža. S tim novcima nisam u stanju sve privesti kraju jer mi je nedavno došao račun da platim vještaka u iznosu od 3000 kuna i opomena za struju od 900 kuna. Već dvanaest godina želim samo svoj vlastiti dom - vlasništvo koje je svugdje na svijetu nedodirljivo, a meni je oteto i uništeno. Zahvaljujući uzurpatoru i svim državnim tijelima ja sam i dalje živim kao beskućnica", zaključila je Milica.
malojlovic.jpg
Budući da smatraju da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi počiva na etničkoj diskriminaciji, članovi Srpskog demokratskog foruma krajem 2011. godine podnijeli su ustavnu tužbu. "Temeljem posljednjih zakonskih izmjena Hrvati iz BiH imaju pravo da putem darovnih ugovora dobiju potpuno besplatno u trajno vlasništvo kuće ili stanove u kojima žive, dok Hrvati iz Vojvodine nemaju to pravo. S druge pak strane Zakon nalaže da hrvatski državljani srpske nacionalnosti moraju otkupljivati vlastitu imovinu", objašnjava Ljubo Manojlović iz Srpskog demokratskog foruma. Manojlović smatra da će nova Vlada izmijeniti sporni Zakon, no ako i dođe do promjena boji se da će one naići na otpor. "U nadležnom Ministarstvu su i dalje ostali ljudi koji su radili na Zakonu i provodili diskriminaciju", objašnjava.
Manojlović ističe i probleme s koja se susreću Srbi koji su nakon dugog niza godina napokon ostvarili pravo na otkup stana. "Oni sada otkupljuju stanove po tržišnim cijenama koje su četiri do pet puta veće nego da su ih otkupljivali 1991. Osim toga, ti stanovi su bez namještaja, a nekadašnji vlasnici ostavili su ih pune. Budući da ih nisu napustili svojom voljom, cijene otkupa bi trebale biti na nivou 1991, stanove bi trebalo opremiti makar minimalnom opremom, a vlasnici bi trebali dobiti i naknadu za nekorištenje stanova", kaže Manojlovć te dodaje: "Nesreća je za državu da je većina ljudi koja traži stambeno zbrinjavanje zapravo najčešće visoko obrazovana. Kako godinama nisu imali mogućnost da se vrate u gradove, vraćali su se oni koji su živjeli na selu. Ostavljam drugima da zaključe da li se tim postupkom željelo obezglaviti čitavu zajednicu Srba u Hrvatskoj."
