Zanimljivost štrajka je i u tome što su se radnici/ce spontano organizirali po logici plenuma (ili vijeća), što su sami artikulirali svoje zahtjeve i odbili sindikalno predstavništvo. Radnici/ce su naveli kako ne vjeruju da ih sindikati mogu zastupati jer su previše slizani s šefovima, a sindikalne vođe su to, uostalom, i pokazale pokušavši prekinuti štrajk i nazvavši ga "ilegalnim"
Oko dvije tisuće radnika tvornice Gorenje u Velenju od utorka, 15. rujna, zaustavilo je tvorničke mašine i prestalo s proizvodnjom. Sve je počelo kada su radnici prve smjene otkrili da nekima od njih nisu isplaćene cijele plaće za kolovoz (bilo je oko 150 eura manjka). Štrajk se, međutim, do kraja dana proširio na sve smjene i sva postrojenje ove matične tvornice Gorenja. Činjenica da plaće nisu pravilno isplaćene samo manjem broju radnika (prema informacijama uprave samo 95 radnika), a da je to izazvalo blokadu, ustvari govori o solidarnosti i izrevoltiranosti radnika sa svojim položajem.
Kako kažu, nezadovoljni su skraćivanjem radnog tjedna i time padom plaća (kao rezultatom recesije), neisplaćenim prekovremenim radom, povećanjem radnih normi, ali i raznim oblicima omalovažavanja na poslu, poput nadzora odlaska na WC, straha da pitaju za bolovanje, uvreda itd. Zato su i artikulirali svoje zahtijeve onakraj ove "pratikularne" nepravde, zahtijevali su povišenje plaća za deset posto (odnosno njihovo vraćanje na nivo iz studenog 2008), isplatu svih prekovremenih sati kao i podjelu profita sa šefovima.
Zanimljivost ovog štrajka je i to što su se radnici spontano organizirali po logici plenuma (ili vijeća), što su sami artikulirali svoje zahtjeve i odbili sindikalno predstavništvo. Radnici su naveli kako ne vjeruju da ih sindikati mogu zastupati jer su previše slizani sa šefovima, a sindikalne vođe su to, uostalom, i pokazale pokušavši prekinuti štrajk i nazvavši ga "ilegalnim". Tako su na pregovore sa predsjednikom uprave Gorenje Franjom Bobincem išli i predstavnici radnika i sindikata, iako nije sasvim jasno koga su to tamo sindikati predstavljali ukoliko se u obzir uzme činjenica da su radnici sami (samo-inicijativno i samo-organizirano) izabrali svoje predstavnike.
Ova kratka, ali za radnike povoljna borba, zanimljiva je iz više razloga. Čisto sociološki, zanimljivo je vidjeti kako radnici, u 'post-socijalističkim' kontekstima u kojima je propitivanje odnosa rada i kapitala tabu, ipak uspijevaju, vođeni golim pitanjem egzistencije, pronaći imanentno autentične forme radničkog organiziranja, ali i svoje kolektivno "oružje" koje udara tamo gdje najviše boli. Naime, posljedica ovog dvodnevnog štrajka po šefa je bio gubitak od četiri milijuna eura, zato ni ne iznenađuje da je bio spreman pregovarati uvidjevši ozbiljnost i snagu radnika.
Činjenica da ti radnici vjerojatno nisu nikada imali pristup tekstovima koji drugačije "čitaju" kapital, društvo, njegove strukture i moguće alternative, a da su ipak postupili na izrazito alternativan način (spram sindikalnih birokrata i uprave), ustvari je fascinantan - jer samo upućuje na dubinu ovog (da ne kažem materijalnog) sukoba radnika i šefova koji potresa onakraj svih njihovih identiteta, ujedinjujući ih pitanjem egzistencije i klasne pripadnosti. Da je strah kako će ova akcija inspirirati i ostale radnike bio opravdan pokazali su radnici tiskare MKT Print (bivše tiskare Mladinske knjige) koji su se u četvrtak ujutro okupili pred tiskarom zahtijevajući isplatu svojih zaostalih plaća....
