Radikalizacija javnog govora, potenciranje međuetničke netrpeljivosti i netrpeljivosti prema manjinama i dalje su naša stvarnost čemu svjedoči i medijsko izvještavanje o nedavnim napadima na mladiće u Vukovaru i Okučanima. "Kriva" nacionalnost bila je dovoljan razlog za sukobe što je dio javnosti još jednom iskoristio za napade na Drugog. O problematici nasilja među mladima, uzrocima i posljedicama isključivih stavova mladih razgovarali smo s dr.sc. Antonijom Petričušić nakon predavanja Mržnja ili strah od različitosti: socijalna distanca mladih prema određenim društvenim skupinama, koje je organizirala udruga Zamisli. Predavanje se osvrnulo na socijalnu distancu mladih u Hrvatskoj prema različitim manjinskim društvenim skupinama te istražilo uzroke zašto mladi iskazuju netoleranciju i neprihvaćanje pojedinih nacionalnih manjina. Izlaganje je predstavilo rezultate nekoliko recentnih ispitivanja stavova mladih, a ponudilo je i teorijsko objašnjenje zašto je potrebno sustavno "Po pristupanju u EU, nakon što je Hrvatsku prestao obvezivati mehanizam nadgledanja, čini mi se da je došlo do značajne stagnacije u implementaciji politike ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava" graditi kulturu suživota, dijaloga i razumijevanja u demokratskom društvu.
Dr.sc. Antonija Petričušić je predavačica na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta. U svom se znanstvenom radu pitanjima ostvarivanja prava nacionalnih manjina, integracije, suživota i pomirbe. Vanjska je članica Savjetodavnog odbora Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, tijela nezavisnih stručnjaka koje prati primjenu obvezujućeg međunarodnopravnog izvora za zaštitu prava nacionalnih manjina u zemljama članicama Vijeća Europe.
Prije nekoliko dana mediji su intenzivno izvještavali o napadu na mladića u Vukovaru te na mladića u Okučanima. Oba događaja su klasificirani kao napadi iz mržnje. Koliko su etnički motivirani napadi učestali među mladima? Je li broj takvih napada povećan u područjima koja su bila teže pogođena ratnim zbivanjima?
Posljednjih godina etnički motivirano nasilje nije učestalo ni među mladima ni općom populacijom. Mladi, uostalom, prema sociološkim istraživanja ovog dijela populacije, ne prihvaćaju nasilje i nasilničke obrasce ponašanja kao društveno prihvatljiv iskaz nezadovoljstva. Prvo desetljeće ovog stoljeća obilježilo je mnogo više etnički motiviranih napada na Srbe povratnike, kao što su bili učestaliji i sukobi među mladima različitih naNitko, pa ni predsjednica Republike, nema apsolutni monopol na definiciju domoljublja. Domovina se može voljeti baš onda kad se najglasnije kritizira, jer se kritikom ukazuje na ono što treba promijeniti i popraviticionalnosti u mjestima koja su tzv. područja posebne državne skrbi.
Ova dva nedavna događaja odjeknula su u medijima zbog toga što su žrtve i počinitelji zločina bili različitih nacionalnosti, ali možda ne bi odjeknuli tako gromko da nema zaoštrene međuetničke netrpeljivosti u političkom prostoru i govoru, koji se sustavno kultivira posljednje tri godine. Počelo je s protivljenjem uvođenja dvojezičnih natpisa u Vukovaru, a podjele su dodatno instrumentalizirane u predizborne svrhe na oba pola političko-ideološkoga spektra. Smatram da je upravo društvena klima nesnošljivosti doprinijela nedavnom iskazu nasilja među mladima različitih etničkih skupina. Mladi ljudi upijaju poruke i vrijednosti starijih generacija. Osim toga, odgajani su, što u svojim obiteljima, što u školama, mahom u duhu isključivosti nacionalizma, posebice u područjima koja su pogođena ratom. Stoga ne iznenađuje da dvadeset godina nakon okončanja rata mladi još uvijek baštine nasljeđe tog rata u svojim srcima. Umjesto da se među njima sustavno gradilo povjerenje, koje bi im omogućilo kvalitetnu sadašnjost i budućnost, u mlade se raznim kanalima socijalizacije - u obiteljima, školama, kroz medije, u vršnjačkim druženjima - ulijevalo nepovjerenje prema drugačijima i Drugima. A tek kada pojedinci vjeruju jedni drugima moguće je udruživanje, suradnja i prihvaćanje. Tek Kada odlučuju o kaznenom djelu poticanja na nasilje i mržnju, sudovi ne smatraju da je za govor mržnje dovoljno iskazati nesnošljivost, već tvrde da treba pozivati i na nasilje protiv neke društvene skupine, što prijestupnici u pravilu ne činetada i počinje trajni mir, a ne opstaje latentni, trajajući sukob.
Kada mediji izvještavaju o događajima poput napada u Vukovaru često se ističe nacionalnost ili žrtve ili napadača, što posljedično izazove određeni broj negativnih reakcija javnosti. Koliko i sami mediji igraju ulogu u podizanju tenzija u društvu isticanjem etničke ili vjerske pripadnosti aktera događaja?
Mediji su važan akter socijalizacije, dakle i oni stvaraju stavove i vrijednosti konzumenata medijskih sadržaja. Ne vjerujem da te odgovorne uloge nisu svjesni novinari i urednici, ali dio medija sustavno i namjerno ističe određene etničke pripadnosti aktera vijesti koje prenose, posebice ako se radi o Romima ili Srbima. U zadnjih nekoliko godina to je slučaj i s azilantima, a posljednjih mjeseci s izbjeglicama i migrantima. Uporabom stereotipiziranih termina ili diskriminatornim izražavanjem u medijskom prostoru ne diskriminira se samo one o kojima se izvještava, već se i doprinosi socijalnoj distanci prema tim društvenim grupama. Novinari i urednici, ponavljam, znaju da je takvo izvještavanje suprotno etici novinarskog poziva, da je profesionalno nedopustivo koristiti stereotipe, ponižavajuće prikazivanje ili bilo koji oblik diskriminacije. Jasno je da se trebaju suzdržavati od iznošenja informaciju o rasi ili nacionalnoj pripadnosti, osim, naravno, ako takva informacija nije izrazito relevantna u kontekstu u kojem se iznosi. Unatoč očekivanjima koja pred novinare i uredMali broj slučajeva pred sudovima koji bi ustanovili diskriminaciju ne znači da nema kaznenih djela povezanih s diskriminacijomnike stavlja etički kodeks profesije, diskriminatorno i neprihvatljivo izražavanje u medijima opstaje jer se urednici očito vode logikom tržišta, a ne etikom.
Nedavno istraživanje GOOD inicijative o građanskoj i političkoj pismenosti učenika posljednjih razreda srednjih škola ukazuje na ozbiljne deficite u demokratskoj političkoj kulturi te pokazuje da su mladi vrlo neodlučni oko temeljnih društvenih pitanja. Je li riječ o nedovoljnoj edukaciji, propustima obrazovnog sustava ili čitavog društva?
Izostanak građanskog odgoja i političkog obrazovanja u formalnom obrazovanju zasigurno utječu na izostanak aktivnije političke kulture mladih. Mladi su nezainteresirani za politiku i političko djelovanje jer ne vjeruju političkim institucijama, nemaju osjećaj da političke stranke predstavljaju njihove interese te su svjesni korumpiranosti i nemorala koji opstaje u politici. Prepisivači diplomskih radova, lopovi i utajivači poreza, propali tajkuni, prebjezi iz različitih stranaka čine hrvatsku političku elitu. Kakav oni primjer predstavljaju mladim ljudima? Hrvatska je članica Europske unije, a za nekoliko desetljeća, možda i ranije, bit ćemo zanimljiva država imigrantima. Današnje učenice i učenike treba pripremati za takav svijetŠalju poruku da se trud, rad i odricanje koje učenje traži ne isplate, a da su prečaci i muljanje sasvim prihvatljivi. Kad se dio mladih uključuje primjerice u političke stranke, to ne čine jer smatraju da će putem formalne stranačke strukture zagovarati interese svoje dobne skupine, već jer se nadaju nagradi u obliku zaposlenja u lokalnoj javnoj upravi. Osim toga, mladi su sustavno održavani politički neukima u obrazovnom procesu. Isključivo gimnazijalci uče predmet Politika i gospodarstvo, i to tek jedan sat tjedno u završnim razredima. Teme iz politike i gospodarstva trebalo bi učiti od vrtića na zanimljiv, praktičan način, uključivanjem djece u projekte i događaje u zajednici. Budući da im je politika daleka, nerazumljiva, kompleksna, ne čudi da polovica mladih u Hrvatskoj nije u stanju opredijeliti se na ideološkom spektru. Politička desnica pritom zavede dio mladih svojom crno-bijelom retorikom, pojednostavljenim emotivnim porukama o nama kao višestoljetnoj žrtvi stranih urota i njima kao mrziteljima našega i dobroga. Začuđuje me, doduše, da je prema istraživanjima stavova mladih većina interiorizirala demokratske društvene vrijednosti i pluralizaciju društva.
Istraživanje Mladi u vremenu krize, Instituta za društvena istraživanja, iz 2013. godine pokazuje kako su mladi unatoč razmjerno visokom vrednovanju tolerantnosti, prilično nesnošljivi, osobito prema LGBTQ osobama i pojedinim etničkim skupinama gdje prednjači Socijalna distanca mladih, dakle iskazivanje netolerancije i neprihvaćanje pojedinih društvenih skupina, najveća je prema srpskoj nacionalnoj manjini, ali i prema Romima i LGBTQ osobama srpska nacionalna manjina. Što su glavni uzroci nesnošljivosti prema pripadnicima manjina?
Socijalna distanca mladih, dakle iskazivanje netolerancije i neprihvaćanje pojedinih društvenih skupina, najveća je prema srpskoj nacionalnoj manjini, ali i prema Romima i LGBTQ osobama. Socijalna distanca prema ovim društvenim skupinama je kontinuirano stabilna i razmjerno visoka, ne samo među mladima, već i u općoj populaciji. Objašnjenja za to moguće je naći u dominantnom narativu nedavnog ratnog sukoba koji perpetuira međuetničke podjele i promiče isključivu sliku Hrvata kao žrtve u Domovinskom ratu, posvemašnjoj etničkoj homogenosti hrvatskoga društva, ali i u izostanku građanskog odgoja u hrvatskom obrazovnom sustavu. Društvene okolnosti i dominantne vrijednosti ne potiču mlade da budu otvoreni i tolerantni.
Koji su ključni koraci koji bi trebali biti poduzeti da se osvijesti važnost jednakosti, tolerancije i prepoznavanja diskriminacija i govora mržnje među mladima?
Promjene u obrazovnom sustavu, ali ne samo u smislu mijenjanja kurikuluma i sadržaja koje bi učenice i učenici trebali usvajati, nego takvo Kad se dio mladih uključuje u političke stranke, to ne čine jer smatraju da će putem formalne stranačke strukture zagovarati interese svoje dobne skupine, već jer se nadaju nagradi u obliku zaposlenja u lokalnoj javnoj upraviobrazovanje u kojem rade adekvatno nagrađeni i motivirani nastavnice i nastavnici. Za usađivanje stavova razumijevanja, uvažavanja i tolerancije trebate otvorene roditelje ili bar nastavnike koji će otvarati vrata i prozore duša prema nepoznatome, novome i drugačijem. Hrvatska je članica Europske unije, a za nekoliko desetljeća, možda i ranije, bit ćemo zanimljiva država imigrantima te današnje učenice i učenike treba pripremati za takav svijet. Ne vidim, a i sama sam majka školarca, da postoji osviještenost o ovoj potrebi u školskim programima. Nadalje, trebalo bi u obrazovnom procesu, ali i izvan škole, različitim projektima i programima poticati spremnost na suradnju i razvijanje odnosa među pripadnicima različitih etničkih skupina, posebice u područjima koja su bila obuhvaćena ratom. Tolerantnost i otvorenost se uče u konkretnim životnim situacijama, o njima se ne može naučiti iz udžbenika. Konačno, smatram da je uloga i vjeronauka, predmet kojega pohađa većina hrvatskih osnovnoškolaca, da potiče razumijevanje, uvažavanje i tolerantnost, ne samo prema pripadnicima i pripadnicama iste vjere, nego svim ljudima.
Aktivnu ulogu u osvještavanju građana, a posebice mladih, uz obrazovne institucije i medije, trebali bi imati ljudi na poziciji moći poput premijera, predsjednice države, saborskih dužnosnika. Unatoč stalnim pozivima na toleranciju i zajedništvo, možemo vidjeti selektivno Mladi su nezainteresirani za politiku i političko djelovanje jer ne vjeruju političkim institucijama, nemaju osjećaj da političke stranke predstavljaju njihove interese te su svjesni korumpiranosti i nemorala koji opstaje u politici osuđivanje diskriminatornog ponašanja i govora mržnje. Legitimira li se time na određeni način takvo ponašanje? Primjerice, predsjedničin odgovor Miloradu Pupovcu u kojem praktički konstatira da su manjine same krive za verbalne i fizičke napade jer su "provocirali" većinu?
Svjedočimo, doista, već duži niz godina iskazima netolerantnosti prema zagovarateljima drugačijih političkih i ideoloških stavova u političkom prostoru. Govor mržnje nekih političara i javnih osoba, koji uživa otvoreno ili prešutno odobravanje trenutne vlasti, rasteže granice prihvatljivog političkog i javnog komuniciranja. Kada je predsjednica optužila manjine za povećanu nesnošljivost u društvu, ona je, budući da govori s pozicije najviše političke moći, u svom odgovoru prenijela i poruku da legitimnu političku debatu, izraze svojih političkih neistomišljenika, smatra - govorom mržnje. Predsjednica time zahtjeva od svih onih koji kritički ili neafirmativno govore o domovini ili Domovinskom ratu da – zašute. I to u ime snošljivosti, tolerancije i suživota. Predsjednica brka lončiće kada kritičare vlasti ili političkih elita proziva zbog izražavanja njihovih stavova koji "niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije" jer svojim istupom ona njima sužava pravo na slobodu govora i iznošenja svojih uvjerenja. Nitko, pa ni predsjednica, nema apsolutni monopol na definiciju domoljublja. Domovina se može voljeti baš onda kad se najglasnije kritizira, jer se kritikom ukazuje na ono što treba promijeniti i popraviti. Domovina se uostalom voli i tako da priznamo političkim i ideološkim neistomišljenicima pravo da propituju naše stavove. Barem u demokraciji. A mi jesmo demokratska država, bar za sada.
Kada je predsjednica optužila manjine za povećanu nesnošljivost u
društvu, ona je, budući da govori s pozicije najviše političke moći, u
svom odgovoru prenijela i poruku da legitimnu političku debatu, izraze
svojih političkih neistomišljenika, smatra govorom mržnje. (Foto: Dario Grizelj, Hina)Hrvatska je usvojila Zakon o suzbijanju diskriminacije 2009., dok je od 2013. u Kazneni zakon unesena odredba o govoru mržnje kao kaznenom djelu. Smatrate li da je zakonodavni okvir dovoljan, je li napravljen pomak u zaštiti manjinskih prava otkad je Hrvatska ušla u EU? Također, prepoznaje li pravosuđe važnost kažnjavanja diskriminacije i govora mržnje? Uz to, Hrvatska se obvezala usvojiti i antidiskriminacijsku strategiju. Je li ona usvojena te što bi trebala obuhvaćati?
U vrijeme pristupanja Hrvatske Europskoj uniji stalno se radilo na iskazivanju predanosti ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava. Po pristupanju, Unatoč očekivanjima koja pred novinare i urednike stavlja etički kodeks profesije, diskriminatorno i neprihvatljivo izražavanje u medijima opstaje jer se urednici očito vode logikom tržišta, a ne etikomnakon što je Hrvatsku prestao obvezivati mehanizam nadgledanja, čini mi se da je došlo do značajne stagnacije u implementaciji politike ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava. Ona u svakom slučaju nije bila prioritet bivše lijeve koalicijske vlade, a teško da će postati prioritet nove desne koalicije. Na primjer, još 2011. godine donesen je Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije za razdoblje 2011. do 2013. godine, kao i Akcijski plan za njegovo ispunjavanje. Premda je razdoblje primjene Akcijskog plana završeno, novi nacionalni plan nije usvojen, unatoč činjenici da je radna skupina radila na njemu. Premda, imajmo na umu da zakonski propisi i strategije ništa ne znače ako ne educirate one koji ih trebaju provoditi. Poznato mi je, na primjer, da se provodila edukacija policijskih službenika o postupanju kod počinjenja kaznenih dijela iz mržnje, educirali su se sutkinje i suci o odredbama antidiskriminacijskog zakonodavstva, čak i urednici i novinari o pojavama diskriminacije i ulozi medija u njenom suzbijanju. No, o neprihvatljivosti diskriminacije treba progovarati i u medijima, kroz film, književnost, teatar. Najvažnije je o zabrani diskriminacije učiti mlade, gdje bi opet građanski odgoj, koji nikako da postane naša stvarnost, mogao odigrati ključnu ulogu.
Nadalje, Kazneni zakon regulira nekoliko kaznenih djela koja izviru iz diskriminatornog postupanja: mučenje i drugo okrutno neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, povredu ravnopravnosti građana, povredu slobode izražavanja nacionalne pripadnosti, spolno uznemiMladi ljudi upijaju poruke i vrijednosti starijih generacija. Osim toga, odgajani su, što u svojim obiteljima, što u školama, mahom u duhu isključivosti nacionalizmaravanje te javno poticanje na nasilje i mržnju. Dakle, Kazneni zakon ne predviđa sankcioniranje govora mržnje, već samo poticanje na nasilje i mržnju. Prema posljednjem dostupnom izvješću Pučke pravobraniteljice, u 2014. godini pokrenut je samo jedan postupak radi javnog poticanja na nasilje i mržnju. Unatoč malom broju procesuiranja iskaza mržnje, sudovi, kada odlučuju o kaznenom djelu poticanja na nasilje i mržnju, ne smatraju da je za govor mržnje dovoljno iskazati nesnošljivost, već tvrde da treba pozivati i na nasilje protiv neke društvene skupine, što prijestupnici u pravilu ne čine. Mali broj slučajeva zbog govora mržnje pred hrvatskim sudovima rezultat je neadekvatne normiranosti. No, mali broj slučajeva koji bi ustanovili diskriminaciju ne znači da nema kaznenih djela povezanih s diskriminacijom, nego da ih se ne prijavljuje ili ne prepoznaje pa počinitelji ostaju neprocesuirani i sankcionirani. Čini mi se da je i ovo posljedica vrijednosnih stavova, onih koji diskriminaciju nisu voljni prepoznati, te ju posljedično ni ne sankcioniraju.
Ovaj članak je nastao u sklopu projekta "Dosta je mržnje!", uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Za sadržaj članka isključivo je odgovorna Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora.
