O viziji i halucinaciji
Floridizacija, kalifornizacija, abudabizacija, honkongizacija, montekarlizacija i manhatanizacija su "razvojni koncepti", tvrde naši političari
Prije točno deset godina, u sklopu suradnje s jednim američkim sveučilištem, bila sam u Gorskom kotaru na seminaru posvećenom ruralnom razvoju. Animirajući okupljenu lokalnu publiku koju, u tom zaboravljenom goranskom selu, zadnjih 60 godina nije posjetio nitko a kamoli američko - hrvatska akademska družina, američki je profesor, ruralni sociolog, ispalio rečenice koje su mi se duboko usjekle u pamćenje. Rekao je otprilike ovako: u planiranju razvoja potrebno je ponajprije razlikovati viziju od halucinacije. Vizija, pojasnio je dalje, počiva na poznavanju lokalnih resursa i optimizaciji njihova korištenja uz precizno poznavanje izvora financiranja, a halucinacija na subjektivnom osjećaju da je mentalna slika stvarnost. Zato, naglasio je s entuzijazmom, u demokraciji morate jako paziti tko vas u politici predstavlja jer su političari zaduženi za proizvodnju razvojnih vizija, a oni često vizije brkaju s halucinacijama. Jedini način da haluciniranju stanete na kraj je dijalog. Morate s političarima razgovarati i pitati ih što rade. Ako ne žele s vama razgovarati, možete biti sigurni da se bave nečim što za vas nije dobro....
Koliko li sam se puta sjetila tog nastupa otkako se, prije dva mjeseca, uskovitlala hrvatska politička scena zbog nadolazećih izbora i otkako su političari, suočeni s potrebom da u narodu proizvedu volju da izađu na izbore, počeli objavljivati svoje razvojne planove tj. halucinacije. Floridizacija, kalifornizacija, abudabizacija, honkongizacija, montekarlizacija i manhatanizacija su, naime, tvrde naši političari "razvojni koncepti". Oni će se izvesti po slovačkom modelu u: Puli, Dubrovniku, Dubrovačkom primorju, Zadru, Čiovu i Vukovaru, a teći će u okviru ili usporedo s tekućim procesima, "fiskalne konsolidacije", "budžetske kontrakcije", "monetizacije" autocesta, "administrativne reorganizacije" i karbonizacije Plomina. S obzirom da je koncept "karbonizacije" u Europskoj Uniji popularan kao g. Lukašenko, čini se da put prema "slovačkom modelu" u Hrvatskoj počinje "bjeloruskom" uvertirom... Kad čovjek sluša ovaj alokroni i potpuno nekoherentan politički govor koji nema nikakve veze s društvenom stvarnošću u kojoj živimo, jer su koncepti o kojima se raspravlja suprotni europskom voznom redu u koji smo se, upravo, i na jedvite jade uključili, naprosto se smrzne. Postane mu, naime, jasno da ove tlapnje i halucinacije koje političari ispaljuju u kontekstu neviđenih mjera štednje koje nameću svojim biračima, govore o tome da je igri došao kraj i da je došlo vrijeme da se već sada, prije nego li se službeno proglasi "game over", otvori javna debata o tome što nam je činiti kad to toga i formalno dođe. Kako bih dala svoj skromni doprinos ovoj in spe javnoj debati koja, po mom mišljenju, može samo pomoći a nikako odmoći racionalizaciji političkog diskursa u Hrvatskoj, navest ću u nastavku sve što ne smije biti predmetom javne rasprave u vremenu koje dolazi. Vjerujem, naime, da ćemo tako, konačno, lakše doći do onog o čemu bi valjalo javno raspravljati dok budemo odlučivali kome ćemo dati povjerenje za sljedeći mandat.
Kratki popis halucinacija
Po čemu je turizam komparativna prednost Hrvatske u odnosu na: Španjolsku, Italiju, Veliku Britaniju, Francusku i Austriju? Po ničem. Prije bi se moglo reći da je, u odnosu na spomenute države, hrvatski turizam komparativno zaostao
Nasuprot kovanja turizma u zvijezde, treba raspravljati o vrsti turizma koju želimo i o javnim politikama koje vodimo da bismo proizveli vrstu turizma koju želimo
Turizam je hrvatska komparativna prednost i motor naše ekonomije. Razmislimo malo o ovoj rečenici u svjetlu činjenice da je Hrvatska članica EU. Po čemu je turizam komparativna prednost Hrvatske u odnosu na: Španjolsku, Italiju, Veliku Britaniju, Francusku i Austriju? Po ničem. Prije bi se moglo reći da je, u odnosu na spomenute države, hrvatski turizam komparativno zaostao. Zašto? Zato što prosječni lokalni vrijednosni lanci ponude nisu niti izdaleka tako izbrušeni kao oni koji se nalaze u prije spomenutim državama, dok su negativne eksternalije povezane s vremenskom i prostornom koncentracijom turizma u Hrvatskoj puno veće nego u navedenim državama. Zapravo, ono što najviše bode u oči je činjenica da u Hrvatskoj svi govore o turizmu kao da negativnih eksternalija povezanih s turizmom nema! Najbolji primjer za to je pitanje otpada. Recimo Makarska se guši u smeću, splitski Karepovac izgleda kao Černobil, a o Zagrebu i zagrebačkom otpadu da ne govorimo. Zapravo se može reći da smo, što se tiče otpada: Treći svijet. Nasuprot tome u Bruck an der Leithi, mjestu bez komparativne prednosti u Donjoj Austriji u kojem postoji dobra, štoviše izvrsna gostionica i ništa više, razvrstavaju otpad već tri desetljeća. Zašto? Jer je danas u Europi nemoguće zamisliti jaku turističku zemlju koja nema: javnu politiku upravljanja otpadom. Stoga je legitimno zapitati se čemu u 21. stoljeću služi rasprava o turizmu kao komparativnoj prednosti, kad Makarska ne može riješiti problem otpada iako je u toj istoj Makarskoj komparativno razvija turizam već 60 godina? Zahvaljujući tom komparativnom, čitaj, nepromišljenom razvoju danas se, u Makarskoj, u sezoni, svađaju oko mjesta na plaži. Zašto? Zato što kao turistička zemlja u kojoj je "turizam komparativna prednosti i motor naše ekonomije" nemamo javnu politiku plaža kao zajedničkih dobara i nađemo se u čudu kad moramo prihvatiti dnevne turiste iz BiH i stacionarne turiste iz npr. Češke na istoj plaži, u srpnju. Ako, dakle, nemamo kud s otpadom i nemamo više mjesta na plažama, logično je zaključiti da smo došli do nekih određenih granica, tj. da nam je, u ljetnim mjesecima, kapacitet opterećenja previsok. Zbog toga, nasuprot kovanja turizma u zvijezde, treba raspravljati o vrsti turizma koju želimo i o javnim politikama koje vodimo da bismo proizveli vrstu turizma koju želimo. Došlo je, naime, vrijeme da javno kažemo da smo nakon 60 godina bavljenja turizmom kao "komparativnom prednošću" došli do problema: kapaciteta nosivosti. Zato bi bilo vrijeme da shvatimo da turizam više nije nikakva komparativna prednost nego naprosto jedan od poslova kojim se, kao nacija, bavimo. S obzirom na činjenicu da on danas predstavlja 15 posto našeg BDP-a dok je u drugim, uređenim zemljama EU, njegov financijski volumen znatno veći, ali je zato njegov relativni udio u BDP-u znatno manji te da usprkos toj činjenici ne možemo otplaćivati kredite za autoceste bez kojih, zna se, nema turizma, doista je već neukusno pred svaku sezonu glorificirati "turističku žetvu". Zaključno, da je turizam tako blagotvoran, Grčka bi bila svjetski prvak (svi vidimo da nije) a Austrijanci bi ga s 6 posto udjela u BDP-u digli na 12 posto, ali to ne čine niti planiraju do 2024. jer imaju viziju a ne bave se halucinacijama. Zato kad vam političari u sljedećim predizbornim kampanjama budu govorili da su Golf na Srđu, Brijuni Rivijera i slični mega projekti važni za porezne obveznike jer je turizam komparativna prednost i motor naše ekonomije, promislite dobro hoćete li im za to dati glas.
Zbilja je logično zaključiti da su tuneli prema pojedinim otocima isplativa investicija, u uvjetima u kojima se borimo s isplativošću istarskog ipsilona sagrađenog u lako dostupnoj regiji u kojoj turizam cvjeta!
Zakon o strateškim investicijama, otočni tuneli i slovački model su rješenja za izlaz iz krize. Razmislimo o ideji Zakona o strateškim investicijama u perspektivi činjenice da mi ne znamo što je, osim turizma, naša strateška orijentacija. Iz toga slijedi da će se velika većina strateških investicija odviti u turizmu. To znači: u primorskoj Hrvatskoj. Dakle, imamo Zakon koji preferira koncentrirati investicije u blizini: pomorskog dobra. U uvjetima u kojima: a) većina ljudi živi na kontinentu, b) u Lici uopće nema ljudi i c) većina turističkih destinacija ima problema s kapacitetom nosivosti te se bori s: upravljanjem plažama i odlaganjem otpada. Pored ovog "strateškog" investicijskog usmjerenja na obalu koje "strateški" nije bitno za 60 posto stanovništva Republike Hrvatske, poseban nam je razvojni vektor: tuneli do otoka. Zbilja je logično zaključiti da su tuneli prema pojedinim otocima isplativa investicija, u uvjetima u kojima se borimo s isplativošću istarskog ipsilona sagrađenog u lako dostupnoj regiji u kojoj turizam cvjeta! Da bismo što brže preskočili administrativne barijere koje zapravo, kroz razna pravila i procedure onemogućuju da se upustimo u megaprojekte izgradnje tunela do otoka koje sasvim dobro mogu opsluživati i brodovi, upotrijebit ćemo slovački model, koji je kao model razvoja zemlje koja nema mora i Panonske nizine, najpogodniji za razvoj zemlje koja ima mora i lijep komad Panonske nizine. Ali čak i da to nije bitno, tko šiša resurse, danas je sve moguće, slovački model "šteka" i zbog čisto polit-ekonomskih razloga za koje su, naši političari, navodno: tate-mate. Prvo, u Hrvatskoj je službena valuta kuna a u Slovačkoj je to već od 2009. godine euro. Drugo, Hrvatska nije ušla u schengenski režim, a Slovačka je. Preskoči li se činjenica da je slovački model dizajniran za izrazito kontinentalnu zemlju, pitanje je kako u Hrvatskoj može zaživjeti slovački model bez slovačkih monetarnih i političkih uvjeta. Meni se čini dosta teško, ali s obzirom da mi je otprilike jasno kako bi se spomenuti model, da i zaživi, "strateški" primijenio na floridizaciju, tunelizaciju i karbonizaciju, moram priznati da mi je i drago da je tako.
Tvrdi li možda netko da bi kafići oko pulske Arene poslovali isto kao da nema Arene? Ili da bi netko htio graditi na Srđu da nema Dubrovnika? Ili da bi se HOTO tako trudio upast na Cvjetni trg da ne računa na ekstraprofit od njegove ambijentalne vrijednosti? Vjerojatno ne
Spomenička renta je parafiskalni namet. Ma da. A zašto je naprosto ne bismo proglasili fiskusom tj. porezom? I onda zadržali jer postoje debeli razlozi za njeno postojanje. Evo, u nastavku tri, koja su, vjerujem, svima samorazumljiva. Prvi, podrazumijeva spoznaju da je karakteristika socijalističkog društvenog poretka iz kojeg smo izašli pred četvrt stoljeća bila izrazito zanemarivanje pokretne i nepokretne kulturne baštine, drugi podrazumijeva spoznaju da je u našoj novijoj povijesti uništavanje spomenika kulture bio dio neprijateljskog ratnog plana, a treći podrazumijeva svijest o tome da smo prošli kroz razdoblje tranzicije, dakle, izrazite deregulacije u kojem još nije posve jasno tko se brine o zajedničkim stvarima. Npr. o onoj dimenziji Vitićevog nebodera u Zagrebu koji se smatra artefaktom a ne privatnim stanom. Dakle, u području zaštite i očuvanja kulturne baštine imamo tzv. "problem prijeđenog puta" koji većina nama konkurentskih zemalja u okruženju ili uopće nema (Italija) ili nema u tom obimu (Slovenija i Madžarska). Stoga, taj problem moramo rješavati lex specialisom tako dugo dok ne nađemo pametnije rješenje, opet iz tri razloga: a) zato što spomenici kulture uglavnom predstavljaju javno dobro b) zato što javna dobra karakterizira neisključivost i nerivalsko korištenje pa se za njih mora brinuti javni sektor tj. država i c) zato što u ekonomiji kao što je naša osobito nepokretni spomenici kulture kroz različite vrste tržišne valorizacije omogućavaju proizvodnju dodane vrijednosti koje inače ne bi bilo da tih spomenika nema.
Tvrdi li možda netko da bi kafići oko pulske Arene poslovali isto kao da nema Arene? Ili da bi netko htio graditi na Srđu da nema Dubrovnika? Ili da bi se HOTO tako trudio upast na Cvjetni trg da ne računa na ekstraprofit od njegove ambijentalne vrijednosti? Vjerojatno ne. Ako se, dakle, slažemo da kulturna dobra, osobito ona nepokretna, proizvode pozitivne eksternalije koje se multisektorski razlijevaju, teško je državi i lokalnoj zajednici koja mora osigurati njihov javni status u uvjetima našeg "prijeđenog puta" oduzeti pravo na prikupljanje fiskusa u dijelu u kojem se oblik diferencijalne rente koji se pod nazivom "spomenička renta" nepripadno prisvaja. Ovaj stav, dakako, ne isključuje pravo svih kompetentnih ljudi da raspravljaju o nomotehničkom sadržaju zakonskih rješenja na kojima se temelji prikupljanje spomeničke rente. Ali pričati o izgradnji tunela prema otocima, florizdizaciji i karbonizaciji Plomina i istovremeno predlagati ukidanje spomeničke rente naprosto je: nekulturno.
Osjećaju li se stanovnici krajnjeg juga naše zemlje zakinuti zato što nisu direktno povezani s matičnim teritorijem ili ne? Ako da, onda je Pelješki most jedino rješenje
Pelješki most je preskup. Slično kao i u prethodnom slučaju u kojem je valjalo razmišljati u gabaritima Europske Unije, o ovoj tezi valja razmišljati u perspektivi činjenice da BiH nije članica Europske unije. Niti će to u dogledno vrijeme postati. Uzme li se ta mala, geopolitička činjenica u obzir, rasprava se premješta na politički plan gdje i spada, jer je Pelješki most ponajprije političko pitanje. A to političko pitanje glasi: osjećaju li se stanovnici krajnjeg juga naše zemlje zakinuti zato što nisu direktno povezani s matičnim teritorijem ili ne? Ako da, onda je Pelješki most jedino rješenje. Jer, nije normalno da je Titov most do Krka odličan projekt na temelju kojeg se razvio otok Krk, a da je Pelješki most bez veze u uvjetima u kojima stanovnici jedne cijele županije moraju prijeći dvije granice da bi, recimo, došli do: Kliničkog bolničkog centra u Splitu i u kojima Pelješac radikalno gubi stanovništvo koje na Krku, uglavnom zbog mosta: raste. S obzirom da ne postoji ta vlada u Sarajevu koja će dozvoliti da prometni koridor kroz BiH bude pod isključivom nadležnošću hrvatskih vlasti i zatvoren za bilo kakav pristup s teritorija Bosne i Hercegovine i koji će još k tome jakim kontrolnim sustavima odvajati pretkoridorne od izakoridornih teritorija u Bosni i Hercegovini, nije jasno kako je uopće bilo moguće potrošiti godinu i pol mandata na raspravu o jeftinoći. Normalno da je koridor jeftiniji kad ga je, za razliku od mosta, nemoguće izgraditi. Međutim, ono što je teško shvati jest kako je moguće da ozbiljni ljudi tvrde da je halucinacija podloga za javnu politiku.
Normalizacija Hrvatske
Predlažem da, u cilju normalizacije, naše političke elite ozbiljno razmisle o varaždinizaciji Hrvatske
Za kraj evo nekoliko zapažanja koje će, možda, barem malo pomoći da megalomanija tekućeg političkog govora koji kod prosječnog čovjeka izaziva egzistencijalni strah, a kod onog obrazovanijeg još i nevjericu, pa i zgražanje, malo posustane. Kad se putuje Hrvatskom, a osobito kad se u Hrvatsku ulazi iz Slovenije ili Madžarske, moguće je momentalno uočiti veliku razliku u izgledu ruralnog pejzaža koji ga u Hrvatskoj za razliku od Slovenije i Madžarske okružuje. Razlika u izgledu ne proizlazi dakako iz različitog karaktera reljefa Panonska nizine s jedne ili druge strane hrvatsko-madžarske strane granice ili zbog bitno različite konfiguracije brežuljaka s hrvatske u odnosu na slovensku stranu, nego iz razlike u izgledu kuća tj. fasada. Hrvatska su sela, naime, u velikoj većini, za razliku od slovenskih i madžarskih, besfasadna naselja. Također, za razliku od gradova u zemljama što nas okružuju, a osobito za razliku od Slovenije i Italije, hrvatski gradovi nemaju uređene povijesne jezgre. A izgled sela je ključ ruralnog razvoja, dok je obnova povijesnih jezgri naših gradova ključ za formiranje lokalnih ekonomskih klastera. Kad to spomenem svojim kolegama, oni vrte glavom, joj tko će to... pa kako će ljudi u ovoj krizi, na selu raditi fasade na kućama, kako će se u ovoj besparici obnavljati povijesne jezgre.
Još nikom nije palo na pamet da ruralni razvoj u Lici, za koji u Bruxellesu čuvaju ogromne količine eura, osmisli na bazi: ličkog sela i ličkog bilja
Na ove komentare imam protu - pitanje? A kako je to bilo moguće potpuno obnoviti povijesnu jezgru u Varaždinu? Pa Varaždin je isto u Hrvatskoj i, zajedno s Hrvatskom, dijeli sve društvene troškove prijeđenog puta, a nema: pomorskog dobra, a kladim se, niti "strateške investicije". Prema tome, ako hoćemo pogledati istini u oči, priznat ćemo da se u Varaždinu radi o modelu koji predstavlja neku vrstu sociokulturnog kapitala nepoznatog u široj Hrvatskoj. Zato predlažem da, u cilju normalizacije Hrvatske, naše političke elite ozbiljno razmisle o varaždinizaciji Hrvatske. Neka se počnu natjecati u tome kako će varaždinizirati barokni Vukovar i postindustrijski Sisak umjesto da sanjaju o Honk Kongu i Floridi. Kad se prime varaždinizacije Siska, naći će se investitor i bez slovačkog modela koji će konvertirati neko lokalno "smeđe polje" u odgovarajući digitalni hub. A kad varaždiniziraju zagrebački Donji Grad, dinamizirat će se promet nekretninama u Zagrebu i privlačnost zagrebačkog Sveučilišta. Bit će novih hubova i povećat će se broj turista, jer je to prvo što se dogodi kad se u selima i gradovima provede: normalna obnova. Kad svladaju "varaždinizaciju" moći će se orijentirati prema jednom novom domaćem, iznimno društveno relevantnom razvojnom konceptu koji prigodno možemo nazvati: likovito bilje. Radi se o konceptu baziranom na selu, seljacima, travarima i travama koje kod nas osobito uspijevaju u krškim krajevima posebice u: Lici. Štoviše, tamo ima milijun autohtonih vrsta koja je svaka za sebe biosferski biser ali još nikom nije palo na pamet da ruralni razvoj u Lici, za koji u Bruxellesu čuvaju ogromne količine eura, osmisli na bazi: ličkog sela i ličkog bilja. Usprkos činjenici da Liku treba ponovno naseliti jer je već sad gotovo prazna i usprkos spoznaji da lički krumpir nije jedina kultura koja u ličkim: škrapama, vrtačama i dulibama može uspjeti jer to može i velebitska degenija, kao što to već zna svaki novinar koji je ikad s razumijevanjem pisao o Hrvatskoj. O dodanoj vrijednosti koju prerađeno rijetko bilje donosi kad se upari s farmaceutskim industrijama da ne govorim. Moj omiljeni hrvatski sociolog je davno napisao da je za premostiti tranziciju potrebno jako puno moralne snage. Ja bih dodala i: zdravog razuma. S obzirom da sumnjam da će ovako prozaičan koncept izazvati bilo kakvu pažnju među našim političarima, bilo bi bolje da ga preformuliram na floridski. U toj bi verziji on glasio: Discover Lika. Možda se upali software.