Na prvom međunarodnom natječaju Virtualnog muzeja Dotrščina za privremene memorijalne intervencije u zagrebačkom spomen-parku Dotrščina, žiri u sastavu: Tonka Maleković, Ivana Meštrov i Slaven Tolj (kao prošlogodišnji pobjednik), odabrao je rad Nasljednici autora Daniela Kovača, profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. O radu koji je upravo izveden govori sam autor Daniel Kovač.
Možete li nam predstaviti rad Nasljednici i reći nam nešto više o procesu njegova nastajanja?
Rad Nasljednici pokušava personalizirati empatiju podcrtavajući činjenicu da ste žrtva mogli biti i vi te da se, u slučaju da ste živjeli za vrijeme 2. svjetskog rata, egzekucija mogla desiti i vama.
Rad Nasljednici pokušava personalizirati empatiju podcrtavajući činjenicu da ste žrtva mogli biti i vi te da se, u slučaju da ste živjeli za vrijeme 2. svjetskog rata, egzekucija mogla desiti i vama. Postoji popis zasada utvrđenih žrtava Dotrščine, njih šestotinjak (od više tisuća), na stranici Virtualnog muzeja Dotrščina. Gledajući listu, prepoznao sam neka imena o kojima smo učili u školi, međutim - o stotinama drugih nisam znao ništa. Bilo je raznih, čestih, ali i neobičnih, zanimljivih imena i prezimena. Pokušavajući saznati nešto o njima na internetu, u pravilu bi prvi rezultati pretraživanja bili Facebook profili i to suvremenika, tinejdžera ili drugih, različitih generacija i profesija koji imaju ista imena kao i žrtve. To se dešavalo i sa vrlo neobičnim i rijetkim kombinacijama imena i prezimena. Na kraju su se pomiješale sadašnjost i prošlost, mrtvi više nisu bili mrtvi, hodali su zemljom, barem u virtualnom internetskom svijetu. Velika većina njih vjerojatno nije nikad niti čula za Dotrščinu te se tu i rodila ideja za rad. Želeći širiti kulturu sjećanja, igrajući na kartu simpatije prema istoimenima, poslali smo na petstotinjak adresa (birajući ljude uglavnom iz okolice Zagreba) pismo u kojem objašnjavamo tu činjenicu i zovemo ih da dođu 28. rujna u Dotrščinu i upoznaju se s mjestom na kojem je nekad davno zaglavio njihov nepoznati imenjak. Kao neku vrstu "ulaznice" zamolili smo ih da sa sobom donesu bilo kakav administrativni dokaz postojanja njihovih imena u sadašnjem trenutku kao npr. račun za struju, vodu, avionsku kartu, kuvertu...itd. Te smo papire zajedno s popisom i adresama suvremenika stavili u svojevrsnu knjigu živih koja stoji na ulazu u park. Na sam dan otvorenja došao ih je mali broj, kako je bilo i za očekivati. Došli su zapravo samo pravi nasljednici, tj. oni koji su od svojih ubijenih očeva ili stričeva naslijedili isto ime i prezime. Njima je taj događaj bio važan i njihove su priče potresne. No, naš cilj je bio postignut jer je poanta rada upravo u samom trenutku otvaranja pisma i prvim mislima nakon čitanja, a to su: mogu li se identificirati na sekundu sa žrtvom ili sve ide odmah u koš za smeće.
Empatija je jedan od ključnih pojmova koji možemo vezati za ovaj rad – ima li empatije prema žrtvama fašizma danas? Ima li empatije za žrtve općenito?
Ne znam kako u drugih, ali moja je generacija odgojena (barem si to utvaram) u duhu bratstva među ljudima i apsolutnoj empatiji prema žrtvama fašizma, što je bilo potkrijepljeno brojnim školskim likovnim i literarnim radovima na tu temu, i uvijek istom rečenicom na kraju: ne ponovilo se. To je bilo odrastanje u osamdesetima, ali valjda je antifašizam stvar opće kulture i naravno da sve žrtve, bilo kojeg totalitarizma zaslužuju empatiju. Teško se poistovjetiti s masom, upravo sam i zato u radu htio naglasiti tu osobnu notu prepoznavanja preko imena i prezimena. Ali, sigurno je bilo i onih koji su otvorivši pismo pomislili: "kakva morbidna ideja, pa što ako je netko tko je ubijen na Dotrščini imao isto ime kao ja, to je samo slučajnost." Zaboravljajući pritom da je upravo samo to pravo ili krivo ime nekad (uvijek?) moglo bilo pogubno.
Foto: K. Zlatec
Kakvo mjesto zauzima ovaj rad u kontekstu vašeg dosadašnjeg umjetničkog djelovanja?
Moj dosadašnji rad kretao se od propitivanja odnosa forme, materijala i prostora, preko performansa, autobiografskih instalacija do zadnje faze, koja traje nekoliko godina, a u kojoj pokušavam tematizirati osobno iskustvo života u svojoj zajednici. Netom pred svoju pedesetu, svjedočim promjenama u našem okruženju - koje baš i nisu uvijek u skladu sa zdravim razumom i osjećam ljudsku odgovornost nekako reagirati. Ovaj zadnji rad je logičan nastavak prethodnog koji se zove Prisutnost i koji zapravo dobro opisuje smjer kojim idem. Rad Prisutnost je sitna intervencija u javnom prostoru inspirirana lakoćom preimenovanja ulica koja se bez nekog valjanog razloga odvijala u devedesetima. Tako je i Ulica braće Oreški, kod bivšeg Trga Francuske Revolucije, preimenovana u Republike Austrije, iako su dva brata, Mijo i Slavko, bili mladi skojevci koji su stradali u borbi sa žandarima stare Jugoslavije 1929. godine.Obojica su bili dvadesetogodišnjaci zaneseni borbom za radnička prava. No, baveći se preimenovanjima, strukture su zaboravile na tekuće probleme građana, pa je jedan prečac koji se često koristi u istoj ulici godinama ostao blatan i nepopločen. Koristeći se fotografijom Mije Oreškog, njegovo sam lice razlomio na segmente koje sam preoblikovao u kulir ploče i njima popločio taj prečac. Mijo se tako vratio u svoju izgubljenu ulicu i pomogao svojim sugrađanima. Tip rada koji daje mali doprinos zajednici, a ujedno je i duhovit na, nadam se, topao ljudski način. Zanimljivo je kako s godinama, osim opadanja kose, dolazi i do bistrijeg slaganja doživljenih frustracija u suvisle ideje koje želiš podijeliti sa drugima - za razliku od mlađih godina kada želiš druge impresionirati moćima svoje formalne izvedbe.
Osim umjetničkim, bavite se i pedagoškim radom – i to kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Koliko rad sa studentima utječe na vaš osobni umjetnički izričaj? Koliko su studenti osjetljivi na problem javne plastike?
D. Kovač: Nažalost društvo ne uviđa potrebu za oplemenjivanjem vlastitog životnog prostora javnom plastikom što čak i ne mora biti preskupa investicija.
Studenti su moje mlađe sestre i braća kojima nastojim otvoriti uvid u radost njihove kreativnosti te stvoriti od njih sretnija bića. Mogući pokušaji ukidanja likovnog i glazbenog odgoja u osnovnim školama su zločin prema neovisnom kreatoru koji čuči u svakom od nas i iz nekog razloga nekome smeta. Od studenata naravno kradem višak njihovog zanosa (i pokoju ideju) jer ipak su oni ti koji dolaze i koji, istina još neosviješteno, nose budući trenutak. Rekao bih da uzajamno profitiramo. To su krasni mladi ljudi koji su ipak u ranim dvadesetima i okrenuti pokušaju spoznaje sebe samih, dok im problem javne plastike još nije prioritet. To opet ne isključuje zainteresirane pojedince. Međutim, nažalost društvo ne uviđa potrebu za oplemenjivanjem vlastitog životnog prostora što čak i ne mora biti preskupa investicija. Nekako se potvrđuje ona stara izreka da smo zemlja poluproizvoda, stalno u nekom grču i fokusu na sport i crnu kroniku, a ne na kulturu i umjetnost.
Što mislite o projektu Virtualni muzej Dotrščina kao jednom od najinovativnijih u domeni kulture sjećanja u Hrvatskoj, a u okviru kojega je vaš rad ii izveden? Smatrate li da takav tip pristupa nadjačava uobičajene komemorativne prakse?
Sjajan pristup koji me odmah osvojio, i pridobio. Saši Šimpragi kao kreatoru - same riječi divljenja. Ne samo Virtualni muzej, nego i platforme kao što su 1postozagrad, te različite inicijative aktivista i mladih ljudi zainteresiranih za sve aspekte urbanog suživljenja. Polaganje vijenaca i minute šutnje su prerasli u šablonu i milijun puta ponovljeni ritual koji, iako iskren, podsjeća na uvježbanu koreografiju koja djeluje izvještačeno. Ovisi koju poantu komemoracije želimo postići: trenutno prisjećanje na život određene osobe ili pokušaj sagledavanja opće ljudske sudbine u kozmičkom usudu i relativnosti života.
