Dan nakon Velike Gospe, odnosno 16. kolovoza 2007. godine počinje javna rasprava o posljednjoj i sramotnoj izmjeni Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba (GUP-a).
Posljednja je zbog toga što u jesen stupa na snagu novi Zakon o prostornom uređenju i gradnji kojim se ukidaju generalni urbanistički planovi kao takvi, pa ih više neće biti moguće mijenjati. Važeći GUP morat će se primjenjivati sve do donošenja novog plana prostornog uređenja velikog grada.
Bit će to sramotna izmjena GUP-a zbog toga što će se njome omogućiti velike promjene u prostoru grada, koje će značiti nepovratni gubitak javnih prostora i nepopravljivo smanjivanje socijalnih i ekoloških vrijednosti grada radi ostvarenja vulgarno shvaćenih ekonomskih vrijednosti - profita pod svaku cijenu.
Otužni scenarij
Najnoviji prijedlog izmjena GUP-a iskazan je tekstom na maksimalno netransparentan način u sedam različitih boja (od crne, crvene, plave i zelene, do tirkiz, naranđaste i ljubičaste boje). Cijela ta mnogobojna maškerada želi prikriti daljnje, naizgled minimalno, ali suštinski važno ovladavanje graditeljskim pogodnostima za izvlačenje profita iz povijesne baštine, odnosno urbanističke pretpostavke destrukcije zagrebačkog Donjeg grada:
- Unutrašnjost šesnaest najatraktivnijih blokova, od ukupno 68 blokova, bit će moguće tlocrtno izgrađivati do sto posto;
- Veliki kapaciteti nove izgradnje unutar blokova moraju se opremiti podzemnim (privatnim) garažama;
- Osim izgradnje podzemnih privatnih garaža omogućava se izgradnja (zasada, samo) četiri javne podzemne garaže u zoni zabrane izgradnje javnih garaža;
- Da bi se moglo pristupiti privatnim i javnim garažama dozvoljava se deniveliranje kolnika i pločnika radi izgradnje ulazno-izlaznih rampi u podzemne garaže.
Ovaj koncept uređivanja Donjeg grada u potpunoj je suprotnosti sa svim dosadašnjim stručnim studijama, ekspertizama, preporukama i deklaracijama, kako sociologa i ekologa, tako i povijesničara umjetnosti i urbanista koje se odnose na europska povijesna gradska središta. Većina ovih stručnih stavova bazirana je na obimnim ispitivanjima stavova javnosti, koja je ne samo izrekla što misli, već i to da polaže stečeno pravo na određene dostignute standarde javnih gradskih prostora, a naročito povijesnih središta.
Situirani muškarac, poluidiot
Čini se da ovu priču o prihvatljivom uređnju povijesnih središta znaju već i mala djeca, kao i vrapci na krovu. Ali, u Zagrebu su se pojavili neki novi ljudi, koji ništa ne znaju i koji nameću svoju volju i drugačije ciljeve, ignorirajući da je više od pedeset tisuća Zagrepčana reklo da ne želi njihov model uređenja Donjeg grada. Posebno je iritantno što se glavni gradski strateg i mozak operacije uređenja gradskog centra pravi gluh, slijep i nijem prema najezdi novih uzurpatora i bandita, iako je on sam potrošio poprilično tinte i papira zalažući se za potpuno drugačiju, humanu obnovu grada. Podsjetimo se!
Strateg Dakić napajao se godinama iskusvima crvene Bologne u kapitalističkoj Italiji i Bolonjskom deklaracijom te zagovarao humane principe obnove povijesnog središta Zagreba, koji se ne ravnaju po nepisanim aspiracijskim obrascima zaposlenog muškarca srednjih godina ... materijalno osiguranog, vlasnika automobila kojeg koristi već za odlazak do obližnje trafike (kako simpatična definicija idiota!), već se zalaže za: gradnju parkirališta i garaža na obodu središta, ograničenje širenje uredskih prostora u središtu jer najviše povlače za sobom dugotrajno parkiranje, poboljšanje javnog prometa, uređenja u kojem glavnu ulogu imaju stanovnici itd. itd.
Da ironija bude veća, on je pisao ekstatične tekstove prigodom pretvaranja Varšavske ulice u pješačku zonu. (Da, upravo ove iste Varšavske ulice za koju je Grad Zagreb nedavno izdao sam sebi lokacijsku dozvolu za izgradnju ulazno-izlazne rampe radi podzemnog ulaza u privatne Horvatinčićeve garaže, uz napomenu projektanta rampe da se radi o beznačajnoj pješačkoj zoni). Pa čujmo što Dakić zbori, ne tako davne 1990. godine, povodom tragičnog udesa školske djece u prometu u Pojatnom i otvaranja pješačke zone u Varšavskoj ulici, na inicijativu roditelja i učitelja osnovne škole, također nakon stradanja školske djece u prometnim udesima u toj ulici:
... politika u jednom gradu prije svega je politika na razini svagdašnjeg života. ... Kako je ta politika, odigravši svoje rituale u tužnoj prigodi Pojatnoga, ostala gluha, slijepa i nijema za (mnogobrojne) takve pozive preostalo je da stvar u svoje ruke preuzmu djeca, njihovi učitelji i roditelji. Zatvaranje Varšavske ulice za promet njihov je prvi značajni rezultat. U tihom ali žestokom ratu za GRAD i civilizirane uvjete života u njemu za sve, ovo je zaista značajan događa. Nakon davnog oslobođanja Trga Republike i neposredne okolice od prometa 1975. i 1976. godine Gradski komitet za promet trebao bi temeljito razmotriti genezu i porijeklo tih inovacija. Prva je sredinom sedamdesetih bila započeta upravo njihovom hrabrom neposrednom akcijom i preduhitrila je i zatekla brojne apstraktne humaniste, stručnjake i institucije «zadužene» za povijesno središte grada. Već 1990. bio je (taj isti komitet) samo formalni verifikator školske akcije. Već sutra, u okolnostima prijeteće dezorijentacije, koju ocrtava nesretni izbor gradnji garaža na simboličkim mjestima Donjeg grada (Tomislavov trg, Srednješkolsko igralište) prijeti opasnost da ga događaji preteknu. Veličina dječjeg školsko-roditeljskog projekta «Varšavska» višestruka je i poučna – paradigmatska za događaje što vjerojatno slijede.... Teško je pretpostaviti da djelotvorni pedagoški utjecaj te akcije neće i u budućnosti biti produktivan u pogledu socijalne i ekološke osjetljivosti, otpora slijepom poslušništvu i trpljenju neprihvatljivih oblika uzurpacije grada.
Da, upravo to se dogodilo! Impresionira nas nekadašnja Dakićeva vidovitost i današnja služnička poslušnost u provedbi neprihvatljive uzurpacije grada. Budući da su se okolnosti prijeteće dezorijentacije u vidu nesretnog izbora gradnji garaža okomile ne samo na spomenuta simbolička mjesta povijesnog središta, nego i na Strosmayerov trg, Preradovićevu ulicu 21, dvorište Arheološkog muzeja u Gajevoj ulici i HNK na Trgu maršala Tita, logično je da su uslijedili i paradigmatski događaji u vidu kampanje Stop devastaciji Cvjetnog trga i Donjeg grada koju već mjesecima provode Pravo na grad i Zelena akcija. Ako itko može razumjeti i odobriti tu kampanju onda je to bivši apstraktni humanista, a sadašnji strateg Dakić! Zato je neshvatljivo da nije ništa učinio da spriječi eskalaciju posljednje i sramotne izmjene GUP-a te izdavanje lokacijske dozvola za rampu u Varšavskoj ulici. Mogao je učiniti izlišnim obranu Varšavske ulice od drvosječa i rovokopača tijelima aktivista i građana grada Zagreba. Time bi priskrbio i sam sebi izvjesne zasluge i drugačiju povijesnoj ulogu u urbanističkom razvoju Zagreba. No, sada je već kasno, jer dvadesetšestorica čekaju da dignu svoje ruke ZA izmjenu GUP-a, a građani čekaju signal da se okupe u Varšavskoj ulici. Tihi i žestoki rat za GRAD i civilizirane uvjete života u njemu - nastavlja se.
