Dokumentarni film "Još jednom" u režiji Ane Opalić i Noaha Pintarića prati živote pet prijatelja u razdoblju od sedam godina koji s marginalizirane i diskriminirane društvene pozicije pokušavaju razumjeti prirodu međusobnih odnosa kroz vlastite "neuspjele" ljubavne priče. Povodom prikazivanja njihovog filma na 12. Liburnia Film Festivalu s kojim su ušli u konkurenciju za glavnu nagradu, porazgovarali smo o procesu stvaranja filma, od ideje do montaže, te o aktualnim društvenim temama kojih se film dotiče. Ana i Noah se oboje bave režijom, montažom i snimanjem. Ana Opalić diplomirala je na Akademiji dramskih umjetnosti te se od njenih brojnih samostalnih i skupnih izlaganja može izdvojiti predstavljanje Hrvatske, zajedno s fotografom Borisom Cvjetanovićem, na pedesetom Bijenalu u Veneciji. Noah Pintarić uz režiju glazbenih spotova za "Let 3", "Lollobrigidu" i druge, također potpisuje režiju za dokumentarne filmove "Bože čuvaj Le zbor" te "Transgenderositypt 1". Osim što se bavi režijom i montažom, Noah je supredsjednik udruge "Trans Aid" koja se bavi promicanjem i zaštitom prava transrodnih i transseksualnih osoba, te je proglašen osobom godine na posljednjem "Zagreb Prideu".
Kako ste došli do ideje za film?
Ana Opalić: Bilo je to u vrijeme kada se na Zagreb Dox festivalu prikazivao film Amerikanke Jennifer Fox (Flying: confessionsof a freewoman). Nas nekoliko je gledalo film zajedno i sve smo bile oduševljene. Pao je komentar kako bi takav film trebalo snimiti o nama i nekako, malo po malo, krenuli smo sa prvim snimanjima.
Kako je teklo snimanje, odnosno kako su se glavni akteri tome prilagodili? Također, je li postojao trenutak kada ste mislili odustati od filma?
Ana Opalić: Snimanje je teklo uglavnom s nekim našim druženjima. Držali smo se te odluke "da mi snimamo film", iako nismo imali pojma koliko dugo će to snimanje trajati, što će se s nama događati i hoćemo li svi ustrajati. Vjerovali smo da je važno da se zabilježi kako mi kao dio jedne marginalizirane skupine funkcioniramo ili pokušavamo funkcionirati u tom vremenu i danim okolnostima. Neki ozbiljniji trenutak odustajanja ja osobno ne pamtim. Radila sam to sve s osjećajem "ne znam što će točno od ovoga svega ispasti, ali vjerujem da je bitno da ovo radim i da ću napraviti sve da opravdam povjerenje ljudi koji su u tome samnom pristali biti". Bila sam ta koja je snimala, obilazila ekipu s kamerom i u trenucima kada nije baš bilo ugodno snimati. Tim više što nismo imali garanciju da će film doista biti završen, da sve to skupa ima smisla, da će se zamišljeno doista posložiti u svima nama smislen film.
noah_pintaric_voxfeminae.jpg
Film ste snimali pet godina, a u montaži proveli dvije. Koliko je bilo teško montirati vlastiti život, tj. napraviti nekakvi objektivni odmak?
Ana Opalić: Kada smo ušli u montažu, negdje nakon pet godina, još smo uvijek snimali. Snimali smo gotovo do samog kraja. To je bila jedna specifična situacija jer ti u biti montiraš film koji se još uvijek "događa" i snima. Materijala je bilo jako puno. Trebalo se odreći duhovitih i nama osobno važnih scena, jer publika ne zna ništa o nama i za njih sve treba imati smisla bez nekog predznanja ili objašnjavanja. Životi i odnosi su kompleksni i trebalo je znati prepoznati onu jednu nit koja je bitna za narativ našeg filma, odnosno za gledatelje.
Noah Pintarić: Do potpuno objektivnog odmaka vjerojatno nismo došli, zapravo mislim i da je to prilično nemoguće, taj osobni filter je uvijek prisutan. Ali autocenzure nije bilo, dapače, dogovor je od početka bio da nema veta na scene gdje si nismo fora, imamo podočnjake, raščupanu kosu i sl.
Koji su bili vaši osobni motivi za snimanje?
Ana Opalić: Moj osnovni motiv bio je sagledati sebe i ono što proživljavam iz šire perspektive, iz pozicije koja će mi otkriti ono što ja kao protagonistica filma ne vidim, ali kao snimateljica/redateljica mogu zabilježiti i kasnije shvatiti na jedan drugi način. Smjestiti nas sve u kontekst i tako otkriti zašto ne možemo funkcionirati ili kako ipak uspijevamo funkcionirati.
ana_opalic_voxfeminae.jpg
Noah Pintarić: Moj osobni motiv, kada pogledam unatrag, bio je ponajviše želja da zabilježim to vrijeme, tu veliku ljubav, ta prijateljstva. Bilo je i radoznalosti - kako će se naši životi razviti, što će se sve dogoditi, kako zapravo izgleda stvarnost promatrana "sa strane", zabilježena na traci. Također jedan motiv je bio i želja za osvještavanjem "tu i sada", prisutnost u trenutku koji se događa, drugačije je kada je kamera prisutna, taj moment, iako svakodnevan, dobiva na važnosti, ostaje upisan u sjećanju. S obzirom da život nekad juri kao brzi vlak, super mi je bio osjećaj zaustaviti se u "tu i sada" bez razmišljanja o prije i nakon.
Kakve su reakcije vaših prijatelja/prijateljica na film? Kako je, prema vašem mišljenju, film prihvaćen u javnosti?
Film ima tu aktivističku komponentu jer kroz priču o ljubavnim odnosima progovara o ljudskim pravima koja su dokinuta, tj. ne postoje, govori o nepodržavajućoj okolini, o roditeljima koji ne prihvaćaju, o nasilju protiv LGBT osoba, o strahu od outanja jer posljedice mogu biti gubitak posla, izbacivanje iz kuće, itd
Ana Opalić: Film je prihvaćen iznimno dobro. Ljudi jako emotivno reagiraju na film. Kažu da je iskren i da ih je ganuo tom nekom neposrednošću. To su upravo komentari kakve sam i priželjkivala. Jer mi se nismo trudile biti u filmu ovakve ili onakve, bile smo neposredne, nespretne i često zbunjene. I to publika prepozna kao neki oblik iskrene komunikacije.
Vaš film zapravo po prvi put prikazuje život i partnerske odnose u istospolnim zajednicama, ali i po prvi put progovara o transrodnosti. Smatrate li da bi vaš film mogao imati neku veću ulogu u razbijanju rodnih stereotipa, te na jedan način imati ulogu edukacijskog filma? S obzirom na sve to, smatrate li vaš film aktivističkim?
Noah Pintarić: Pa evo, za par mjeseci krećemo s filmom na turneju po manjim hrvatskim gradovima, tako da se nadam da će bar malo doprinijeti senzibilizaciji i rodnom osvještavanju tih sredina koje primjerice nemaju Povorku ponosa, LGBT udruge, inicijative i sl. Film ima tu aktivističku komponentu jer kroz priču o ljubavnim odnosima progovara o ljudskim pravima koja su dokinuta, tj. ne postoje, govori o nepodržavajućoj okolini, o roditeljima koji ne prihvaćaju, o nasilju protiv LGBT osoba, o strahu od outanja jer posljedice mogu biti gubitak posla, izbacivanje iz kuće, itd. Kada vas društvo osuđuje, marginalizira, ne daje vam nikakva zakonska prava, jako je teško uopće funkcionirati u njeu, a pogotovo ostvariti vezu. Kao da zasadite drvo u teglicu - ako ne može rasti, uvenut će.
S obzirom da je prošlo sedam godina otkako ste počeli snimati i da je od tada uočljiv pomak što se tiče uvažavanja različitosti u vidu Zakona o životnom partnerstvu i sl. smatrate li da se danas lakše "outati" i živjeti bez straha od fizičkog ili verbalnog napada? Je li mislite da je hrvatsko društvo zapravo napredovalo i da je riječ o stvarnom prihvaćanju različitosti ili da se radi o podčinjavanju zakonu (u smislu da su metode diskriminacije suptilnije i kako-tako u skladu sa zakonom)?
Ono što je bitno kod osnaživanja LGBTQ zajednice jest da je ona neka platforma podrške svakom pojedincu, jer LGBTQ osobe vrlo često nemaju podršku u svojoj biološkoj obitelji
Noah Pintarić: Što se legislative tiče, situacija se poboljšala, tu je svakako Zakon o životnom partnerstvu, pa onda i nešto stariji Zakon o suzbijanju diskriminacije i drugi. Pomaci se vide u procesuiranju zločina iz mržnje protiv LGBT osoba. Međutim, prava istospolnih i raznospolnih partnera/ica još uvijek nisu zakonski potpuno izjednačena, dakle ne možemo govoriti o jednakopravnosti ovih zajednica, istospolne zajednice su i dalje diskriminirane. Također nedostaje legislativa koja se bavi pravima i statusom trans osoba u Hrvatskoj, tj. postojeća je nedostatna te su trans osobe primorane tražiti pripadajuća prava sudskim putem. Što se tiče svakodnevnog života, po nekim iskustvima prijatelja i poznanica, pogotovo mlađe generacije, sada je lakše "outati" se roditeljima, na poslu, itd, ali u javnom prostoru je i dalje vrlo prisutna mogućnost nasilja. Prošlogodišnji referendum je također pokazao kakvo ozračje vlada u društvu. Međutim, ono što sigurno ohrabruje je sve veći broj povorki ponosa u gradovima Hrvatske, veći broj LGBT inicijativa i organizacija, broj raznih događanja - jako je vidljivo koliko je LGBT zajednica osnažena u borbi za prava i to uvelike utječe na senzibilizaciju društva.
Također, u filmu prikazujete i dijelove Split Pridea te se uskoro održava prvi Osijek Pride. Razne inicijative i udruge (poput udruge Urbana desnica ili U ime obitelji) smatraju da je održavanje povorki nepotrebno, a pogotovo u više gradova. Mislite li da možda upravo to pomaže građanima i građankama da se "outaju" te da se ta sredina "pripitomi"?
AnaOpalić: Pa sigurno, Pride osnažuje diskriminiranu zajednicu i tako olakšava svakom pojedincu da se lakše postavi prema raznoraznim oblicima diskriminacije. Ono što je bitno kod osnaživanja LGBTQ zajednice jest da je ona neka platforma podrške svakom pojedincu, jer LGBTQ osobe vrlo često nemaju podršku u svojoj biološkoj obitelji. Često su diskriminirani i od svojih roditelja. Ponekad je Pride jedino mjesto/vrijeme gdje imaju tu javnu podršku i gdje se prenosi poruka "mi smo OK, kao i svi drugi".
Noah Pintarić: Svakako da je održavanje Povorki ponosa jako bitno, kako za osnaživanje LGBT osoba, tako i za senzibilizaciju okoline. Bilo bi idealno da svaki grad, mjesto ima svoju povorku ili bar LGBT događanje.
Tko vam je bio najveća podrška?
Ana Opalić: Pa... Noah zapravo. Zajedno smo sjedili u montaži dvije godine i iznalazili načine da sav snimljeni materijali oživimo u jedan zanimljiv film.
Noah Pintarić: Film je bio timski rad, podržavali smo se uzajamno - bez te podrške i povjerenja vjerojatno ne bi bilo filma.
Radite li na nekim novim projektima?
Noah Pintarić: Trenutno razmišljamo i razgovaramo o više ideja, no sve su još uvijek u inicijalnoj razvojnoj fazi (neke su LGBT angažirane, neke su obiteljske, neke fenomenološke), no vjerojatno će se uskoro iskristalizirati ta jedna ideja od koje će nastati film. Rad na dokumentarcima je tako inspirativno i nagrađujuće iskustvo da bez njega više ne možemo.
