Iz Atyraua u kojem smo nekoliko puta prešli iz Europe u Aziju i obratno, opet napuštano Europu i sjedamo na vlak za Uzbekistan. Atyrau smrdi na naftu. Vađenje nafte čini većinu industrije ovdje, ima puno Rusa zbog posla i zbog toga je sve skuplje. U Kazahstanu se naftne cijevi nalaze iznad zemlje i nemamo pojma koje je (racionalno) objašnjenje za to.U svoj svojoj ljepoti Buhara, a posebno Kiva imaju i svoju tamnu stranu. Omeđena pustinjom, ova sanjiva oaza nekoć je bila središte trgovine robljem. Ropstvo je ukinuto tek 1917. godine. Većina drevnih spomenika leži unutar Ichon-Qale. Istočna vrata (Palwan Darwase) u Ichon-Qali – ujedno i najočuvaniji ulaz – je u 17. i 18. stoljeću bio zatvor
Nafta se osjeća svugdje, na licu, na usnama, smrad sve prekriva kao gusta masa koja je lijepi za nas. Turizam ovdje nije primarna industrija i to se vidi. Uz nekoliko muzeja koje obavljamo u jedan dan i propali put na Kaspijsko jezero, osim okusa nafte u ustima, nema ovdje puno ponude za turiste. U Kirgistanu i Kazahstanu smo definitivno smo izašli iz sigurne, zatvorene zone turizma, dok je Uzbekistan koji se sve više okreće turizmu potpuno druga priča, pogotovo Hiva, Buhara i Samarkand.
Krećemo prema prvom gradu u Uzbekistanu. Do Hive je teže doći nego do Buhare, Samarkanda i Taškenta koji su dobro povezani vlakom, stoga je često izbačena s itinerara. Ali vrijedna je svakog sata truckanja u vlaku i na prašnjavoj cesti. Ako idete u suprotnom smjeru od onog u kojem smo mi išli, nakon Taškenta, Samarkanda i Buhare, Hiva stara 2.500 godina i sa samo oko 40.000 stanovnika predstavlja vrhunac ljepote drevne islamske arhitekture, grad je muzej na otvorenom. Budući da je Kiva malo van ruke, odlučili smo da nam je najjednostavnije vlakom ići do Turtkula i potom hvatati taksi do Hive.
Nakon mučnih 27 sati u vlaku koji su uključivali poprilično jake želučane probleme i prelazak dvije granice, ulazimo u Uzbekistan. Nakon prelaska uzbečke granice naš vlak postaje putujući, živi vašar. Vrata našeg kupea stalno otvaraju nepoznate ruke. Vrata škripe kako se otvaraju, zatvaraju i potom proviruju nepoznate glave i ruke koje nude nude nude, a njima vise šalovi, odjeća, satovi, nakit, ruke koje drže snopove novčanica, uzbečki som, valutu koja će nam trebati.
Satovi, satovi, satovi.
Samsa, samsa, kupite samse.
Šalovi, odjeća, nakit.
Tečaj na vlaku malo je lošiji od onoga u gradovima, ali svejedno mijenjamo nešto sitno para, da imamo za taksi. Dolazimo u Turtkul i nismo ni Hiva je muzej pod otvorenim nebom. Uz Buharu i Samarkand jedna od važnih postaja na drevnom Putu svile čija je prva postaja bila u gradu Xi'anu u Kini. Prije Put svile, danas Pojas i put, velika razvojna strategija koju je predložio kineski predsjednik Xi Jinping koja spaja sve te drevne postaje, od Azije do Europezakoračili iz vlaka, već nas opkoljuju taksisti, njih pet, šest, sedam i slijedi ozbiljno pregovaranje. Jedini smo koji idemo do Hive, umorni smo i nemamo volje (ni Interneta) da tražimo mjesto gdje možda možemo naći maršrutku.
Nakon gotovo pola sata uspijevamo ispregovarati i plaćamo 20 dolara za nešto manje od dva sata vožnje do Hive. Iako su cijene još uvijek niske (ne možeš na Hvar, pa otiđi u Buharu), ali i Uzbekistan se sve više okreće prema turizmu i cijene počinju rasti; shvaćamo da cijene po forumima iz 2018. već ne vrijede i da je sve skuplje.
Sjedamo u auto i krećemo prema Hivi. Nakon dvadesetak minuta vožnje po prašnjavom pokušaju ceste, usporavamo, a vozač nas obavještava da su u blizini policijske patrole. Ubrzo nam pokazuje Amu Darju, jednu od najduljih rijeka u Aziji. Mi idemo prema turističkoj meki – Hiva, Buhara, Samarkand, Taškent. S druge strane i za neki drugi put ostavljano Nukus i Maynaq preko kojih se može doći do Aralskog jezera.
Rijeka se smanjuje zbog iskorištavanja, a Amu Darja i Sir Darja su igrale veliku ulogu u nestanku Aralskog jezera (koje se još naziva i Aralsko more) koje se nalazi između Kazahstana i Uzbekistana. Jezero je nestalo nakon što su Sovjeti preusmjerili tok te dvije velike rijeke zbog navodnjavanja polja pamuka, a koristili su ga i za testiranje oružja. Dio je to velikih projekata navodnjavanja u ovom dijelu Sovjetskog saveza.
Aralsko more nije se nikada oporavilo, kao ni stanovništvo te sada izgleda kao suho groblje koje pokušavaju obnoviti. Ako želite biti "odgovorni" turist (postoji li uopće odgovorni turizam?), možete odsjesti kod neke obitelji i tako popuniti njihov mali kućni budžet.
Hiva je muzej pod otvorenim nebom. Uz Buharu i Samarkand jedna od važnih postaja na drevnom Putu svile čija je prva postaja bila u gradu Xi'anu u Kini. Prije Put svile, danas Pojas i put, velika razvojna strategija koju je predložio kineski predsjednik Xi Jinping koja spaja sve te Taškentski metro je također nadahnut svemirom, budućnošću i definitivno predstavlja jednu od znamenitosti toga grada. Bilo je to vrijeme kada je budućnost bila riječ koja je nešto značila i kada se pred njima prostirala kao vječnost, zalog onoga što će tek doćidrevne postaje, od Azije do Europe. Kina je zbog Pojasa i puta dosta prisutna i na ovim prostorima (u kojima ima malo drugog stranog ulaganja).
Ulažu dosta, od Kazahstana do Pakistana i dosta u infrastrukturne projekte – državama kojima rijetko tko pomaže financiraju gradnju mostova, cesta, željezničkih pruga i sličnih infrastrukturnih projekata, a pritom i šire svoj utjecaj na ovaj dio svijeta. U Buhari prolazimo pokraj mjesta gdje se vrši arheološko iskopavanje, financirano od strane Narodne Republike Kine.
U svoj svojoj ljepoti Buhara, a posebno Kiva imaju i svoju tamnu stranu. Omeđena pustinjom, ova sanjiva oaza nekoć je bila središte trgovine robljem. Ropstvo je ukinuto tek 1917. godine. Većina drevnih spomenika leži unutar Ichon-Qale. Istočna vrata (Palwan Darwase) u Ichon-Qali – ujedno i najočuvaniji ulaz – je u 17. i 18. stoljeću bio zatvor. Niše s obje strane ulaza služile su kao zatvor u koji su bili smješteni zatvorenici i koji su prolaznicima pružali ruke i molili za milostinju kako ne bi umrli od gladi.Aralsko more nije se nikada oporavilo, kao ni stanovništvo te sada izgleda kao suho groblje koje pokušavaju obnoviti. Ako želite biti "odgovorni" turist (postoji li uopće odgovorni turizam?), možete odsjesti kod neke obitelji i tako popuniti njihov mali kućni budžet
Buhara, još jedna važna postaja na Putu svile, a i u trgovini robljem, je do 20. stoljeća za navodnjavanje koristila mrežu kanala i oko 200 bazena oko kojih su se ljudi okupljali, prali, pili vodu. Budući da voda nije često bila mijenjana, Buhara je bila poznata i po čestim izbijanjima kuge – životni vijek prosječnog stanovnika Buhare u 19. stoljeću bio je 32 godine. To su promijenili Sovjeti koji su modernizirali sustav navodnjavanja.
Sovjetska ruka vidljiva je i u Taškentu kojega je 1966. godine prošlog stoljeća pogodio potres čime je taj grad postao čisto platno za arhitekte i urbaniste koji su mogli sagraditi grad koji će postati pravi sovjetski centar koji spaja elemente Orijenta i modernizma.
Taj "modernistički brutalizam" kako ga se danas naziva i kako mu se tepa, vidljiv je u cijelom gradu – Taškent spaja uzbečki orijentalizam i Sovjetska ruka vidljiva je i u Taškentu kojega je 1966. godine prošlog stoljeća pogodio potres čime je taj grad postao čisto platno za arhitekte i urbaniste koji su mogli sagraditi grad koji će postati pravi sovjetski centar koji spaja elemente Orijenta i modernizmasovjetski modernitet. Jedna od najpoznatijih građevina zasigurno je hotel Uzbekistan sagrađen u centru grada. Gigant u kojem su nekada odsjedale zvijezde poput Federica Fellinija i Marcella Mastroiannija danas se opisuje rečenicama poput "zidovi koji se raspadaju i kanalizacija koja ne radi".
Arhitektura u cijelom gradu nadahnuta je svemirom, sovjetskim osvajanjem svemira, Jurijem Gagarinom i Valentinom Tereškovom (prva žena u svemiru) i cjelokupnim sovjetskim svemirskim programom, pa se to nadahnuće tako vidi primjerice i u prijašnjem Lenjinovom mauzoleju u kojem se sada nalazi Državni povijesti muzej.
Taškentski metro je također nadahnut svemirom, budućnošću i definitivno predstavlja jednu od znamenitosti toga grada. Bilo je to vrijeme kada je budućnost bila riječ koja je nešto značila i kada se pred njima prostirala kao vječnost, zalog onoga što će tek doći.
