Beznačajno kakvo je, Ministarstvo kulture je u protekla dva dana svojim potezima uspjelo dignuti toliko medijske prašine, koliko nije otkad postoji. Ovo je vjerojatno malo pretjerana tvrdnja, ali dvije odluke dovele su Ministarstvo, čiji je resor Hrvatima uglavnom "zadnja rupa na svirali", a Vladi najmanje bitna proračunska stavka (u tom je rangu valjda još jedino obrazovanje), na naslovne stranice novina i portala i udarne televizijske termine.
Tri i pol godine mukotrpne borbe Zelene akcije i Prava na grad, kojom su uspjeli zainteresirati i senzibilizirati sve koji žive u Zagrebu, urodilo je plodom. Kako će se stvar dalje razvijati, tek ćemo vidjeti, no aktivisti su ustrajni u svojoj misiji i već su najavili nova okupljanja, ukoliko Horvatinčić nastavi s radovima.
Iako je ovaj dokument uvelike zakasnio i Ministarstvo ga je iscijedilo kao posljednji adut da se zadrži kakav takav kredibilitet vlasti, drugu intervenciju Ministarstva kulture, nešto je teže ocijeniti.
Nakon lavine komentara na izbor novog intendanta splitskog HNK, ministar Biškupić povukao je, naizgled, logičan potez i odbio imenovati Duška Mucala na tu poziciju.
Ne treba obrazlagati zašto je Biškupićeva odbijenica logična, no valja se zapitati što će ona Splitu donijeti. Dvije bitne retorike na kojima počiva Kerumova popularnost u "slučaju intendant Mucalo" već su izašle na vidjelo. Jedna se vrti oko pitanja što bi bilo da je Mucalo bio HDZ-ov "kandidat", a i Kerum tvrdi da bi u tom slučaju njegov kandidat bez problema bio izabran. I tu je sasvim sigurno u pravu. Druga retorika iziskuje upiranje prstom u neprijatelja, ovaj put Zagreb. A Zagreb je dobar neprijatelj, što je Kerum naučio još tijekom svoje kampanji kad je birtijsku tuču u Zagrebu opravdao pjevanjem dalmatinskih pjesama u metropoli koja nema sluha za lake lokalpatriotske melodije sunca, mora i bile boje.
HDZ-ov stav prema Splitu uvelike je pomogao Kerumu da dođe tu gdje je. Njegovom prethodniku sve se praštalo i opraštalo, a na Keruma se odmah krenulo svim legalnim sredstvima pravne države da mu se stane na kraj (sjetimo se rodilišta, sjetimo se vrtića). Splitski gradonačelnik može biti svakakav, ali jedno mu se ne može zanijekati. Čovjek brzo uči. I naučio je. Kako biti populist.
Brzo je provalio da narod voli imati neprijatelja pa je udario po Srbima, čim je dobio termin od sat vremena na nacionalnoj televiziji. Sinoć je isto tako promtno reagirao na Biškupićevo odbijanje Mucala i sjetio se udarit po Zagrebu. Srbi, Zagreb, nije bitno, neprijatelj je tu, to narod traži, lako će on narodu objasnit.
"Zagreb je u 20 godina vladao Splitom, odlučivao i o Hajduku i o Sveučilištu i o Kazalištu, sada je toga dosta", oštrim je glasom izašao Kerum jučer pred novinare i ubrao vjerojatno brojne političke poene kod svih onih koji svoje nezadovoljstvo projiciraju na zločestu i bogatu metropolu kako glavni grad zamišljaju u "potlačenoj provinciji". Centralizacija države je ozbiljan problem i uvelike je kumovala odljevu mladih i sposobnih iz Splita, ali takvo populističko iskorištavanje i izvrtanje argumenata ne dovodi do ničega doli do obnavljanja "vjekovnih antagonizama" za pražnjenje vlastitog nezadovoljstva.
Dvije odluke Ministarstva koliko god izgledale, kao dobre i pozitivne, pa utoliko na toj razini, slične, zapravo su vrlo različite i imat će sasvim oprečne posljedice. Varšavsku su iznudili građani, i ta pobjeda može samo ojačati građansku svijest u metropoli. S druge strane, Mucala su smijenili novinari i čuvari "visoke kulture", a Kerum će opet ubirati plodove takvih odluka.
Zbog toga je prva odluka opravdana i poželjna (iako zakašnjela), a druga tako hitna, nevaljala. Trebao je Biškupić pustiti Mucala da postane intendant i da cijeli cirkus s Kerumom dođe do dna pa da se onda Splićani možda otrijezne. I Zagrepčanima je s Bandićem trebalo šesnaest godina. Ovako je Biškupić brzom odlukom samo usporio proces srozavanja i otriježnjavanja koji je Splitu prijeko potreban.
