"Kao što se kaže, ti ne nalaziš temu već tema pronalazi tebe. Svoje djetinjstvo sam provela uz prijatelje s raznim etničkim i vjerskim pozadinama, te sam do nedavno naivno mislila kako je naše djetinjstvo prošlo neokaljano s mržnjom i diskriminacijom koje su bujale Dokle god naša djeca ispunjavaju zidove škola s ustaškim simbolima i kukastim križevima, a zastupnica Hrvatske u Europskom parlamentu bez imalo ustručavanja priča o čišćenju dvorišta od srpskog stanovišta, promjena se ne može desiti.devedesetih godina. Govor mržnje i fizička zlostavljanja na temelju nacionalne osnove su se dešavali negdje drugdje, negdje dalje od nas. No u razgovorima s prijateljima, sada odraslim ljudima, sve iluzije o mojoj maloj oazi multi-etničkog sklada su bile srušene poput kule od karata s rastućim valom njihovih priča o svim zlostavljanjima kojima su bili izloženi u najranijim godinama. Ono što me potaknulo na obradu te teme na filmu je moje vlastito sljepilo i razlike među ljudima u njihovim inicijalnim reakcijama na sjećanja iz tog perioda. Zato sam i uzela za svoj case-study braću čiji se životi put preklapa", objašnjava nam svoj motiv za snimanjem dokumentarnog filma Bratstvo, autorica Dunja Opatić.
Dokumentarni film Bratstvo nastao je u sklopu Restartove Škole dokumentarnog filma i prati tri brata palestinsko-talijanskog podrijetla koji se prisjećaju svoj odrastanja u devedesetim godinama. Iskustva iz tog perioda oblikovala su njihov bratski odnos i razdvojila njihove roditelje. Bratstvo je priča o nepripadanju i konstantnoj potrazi za domovinom koja nikako da dođe, ispričana kroz intimne obiteljske snimke.
"Jedan je brat naizgled rezigniran i pokušava racionalizirati diskriminaciju kojoj je bio izložen, dok je drugi još uvijek ljut na nepravde koje su mu nanesene. No emocionalni naboj njihovih priča i trauma ne jenjava niti nakon 20 godina. To je biljeg s kojim su oni morali naučiti živjeti, i to uglavnom u tišini", govori nam Opatić koja ne smatra da je u hrvatskom društvu napravljen pomak u odnosu na nacionalistički diskurs iz devedesetih te navodi kako se mentalitet "usidrio u luku nacionalističke isključivost".
Ideja da će se neki prepoznati u elementima njihove priče te da bi ona mogla pomoći u aktivaciji zadrijemalog dijaloga o nacionalistički motiviranom bullyingu, uvelike je pridonijela njihovoj spremnosti da bez auto-cenzure podijele s nama svoju priču."Dokle god naša djeca ispunjavaju zidove škola s ustaškim simbolima i kukastim križevima, a zastupnica Hrvatske u Europskom parlamentu bez imalo ustručavanja priča o čišćenju dvorišta od srpskog stanovišta, ta se promjena niti ne može desiti. Sve dok je takav tip građanskog
odgoja ostavljen isključivo u rukama roditelja bit će još puno djece koja će izlaziti iz škola s masnicama na tijelu i psihi", smatra Opatić i naglašava kako se prijelaz u otvoreno društvo može dogoditi samo kroz potpunu suradnju države, nevladinih organizacija i obrazovnog sustava. Dodaje kako, nažalost, Hrvatsku zanimaju samo stranci sa zlatnim kreditnim karticama i nekoliko milijuna eura na računu, koje država štiti svim zakonskim silama.
Opatić napominje kako Hrvatska, kao i većina zemalja Europske unije, ne priznaje Palestinu kao državu, što danas znatno komplicira dolazak Palestinaca u Hrvatsku te da Palestinci, za razliku od Iračana ili Sirijaca, ne mogu aplicirati za status azilanata te mogu doći u Hrvatsku jedino kao manualna radna snaga, ako uopće uspiju pobjeći od budnog oka Izraela.
"Drugim doseljenicima iz humanitarno ugroženih zemalja se također ne nudi puno izbora. Mogu doći kao azilanti i besciljno sjediti na klupicama oko Glavnog kolodvora izloženi sporadičnim uvredama slučajnih prolaznika dok im se ne razriješi pravni status, što može potrajati godinama", objašnjava autorica.
S obzirom na to da je otac braće došao u Jugoslaviju sedamdesetih godina u okviru tadašnjeg programa jednosmjerne studentske razmjene koji je Jugoslavija provodila s drugim zemljama članicama Nesvrstanih i tako ostao u Hrvatskoj, upitali smo autoricu za komparaciju tadašnje integracije "stranaca" u društvo i današnje kada se o osobama koje dolaze u Hrvatsku priča u okviru kvota i brojeva. Iako autorica ne smatra jugoslavenski program savršenim, smatra ga znatno boljim od današnje situacije jer navodi kako se ulagao veliki trud u integraciju tih studenata kroz studentske udruge i učenje jezika, ali naglašava da nitko nije očekivao da će neki od njih ostati živjeti u tadašnjoj Jugoslaviji. U razgovorima s prijateljima, sada odraslim ljudima, sve iluzije o mojoj maloj oazi multi-etničkog sklada su bile srušene poput kule od karata s rastućim valom njihovih priča o svim zlostavljanjima kojima su bili izloženi u najranijim godinama.
Navodi kako je problem većine programa "otvaranja vrata" onim manje sretnijima od "nas" taj što zahtijevaju da se svi ti manje sretni u jednom trenutku vrate odakle su došli. Opatić naglašava kako je i u Jugoslaviji bilo skepse prema "tamnoputim došljacima", ali da je ipak prevladala državna ideologija internacionalnog bratstva, dok se danas država oglašava jedino kada dođe do nekog nasilnog incidenta, kada je već prekasno.
"Možemo se zavaravati koliko hoćemo, ali ima ponešto istine u klišeju da nosimo svoj srce na dlanu, sa svim pripadajućim bolima i trauma. Puno je teže, a da ne kažem štetno, potiskivati sjećanja i iskustva koja su nas oblikovala. Ponekad je dovoljno pokazati interes i postaviti prava pitanja i ljudi će vam rado ispričati svoju priču, pa čak ako je i nesretna. Kada podijelite svoju priču ona prestaje biti samo vaša odgovornost i teret, već i svake osobe koja ju čuje. Ima nešto oslobađajuće i terapeutski u cijelom tom procesu", objašnjava nam autorica koliko je proces snimanja bio istovremeno težak i terapeutski za braću koja su pred kamerama progovorili o bolnim trenutcima odrastanja. Dodaje kako su akteri bili prepušteni sami sebi da procesuiraju sjećanja na odrastanje kako god znaju i umiju, jer je to gotovo bila tabu tema u njihovoj obitelji.
"Prepoznali su u ovakvom dokumentarnom izlaganju svojih unutarnjih monologa priliku da si bolje poslože priče koje sami sebi pričaju te da otpuste dio unutarnjih napetosti s kojima svakodnevno žive. Bilo je naravno trenutaka u kojima im je bilo teško suzbiti naviruće osjećaje, ali su ubrzo shvatili da ih kamera neće osuđivati ako uklone svoju masku staloženosti. Naravno, ideja da će se neki prepoznati u elementima njihove priče te da bi ona mogla pomoći u aktivaciji zadrijemalog dijaloga o nacionalistički motiviranom bullyingu, uvelike je pridonijela njihovoj spremnosti da bez auto-cenzure podijele s nama svoju priču", zaključuje autorica Dunja Opatić.
Dokumentarni film Bratstvo nastao je u sklopu Restartove Škole dokumentarnog filma koja kroz četiri mjeseca intenzivnog programa uz međunarodne i domaće tutore polaznicima pruža osnovne i napredne vještine potrebne za snimanje vlastitog dokumentarca. Za razliku od tradicionalnog načina podučavanja filma koji proces razlaže na odvojene faze i postupke, Restartova Škola filmu pristupa kao cjelovitoj djelatnosti te je program organiziran kao organski sustav koji polaznike uči vještinama potrebnim za stvaranje dokumentarnog filma- osnovama snimanja, montaže slike i zvuka, produkcije, dramaturgije i režije, omogućavajući polaznicima da postanu "kompletni autori". Svi koje zanima dokumentarni film imaju priliku prijaviti se na natječaj Škole dokumentarnog filma čije su prijave u tijeku.
Dunja Opatić završila je sociologiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od tada radi kao freelance prevoditeljica i profesorica na zamjenama, kako kaže, kao i većina "filozofa". Navodi kako u svoje slobodno vrijeme pokušava završiti doktorat u području filma i horora te pogledati sve Netflix serije. Dokumentarni film Bratstvo za sada je jedini autoričin film te je u njemu pokušala spojiti svoje teorijske i osobne interese i filmskom praksom. Autorica se nada da će imati još prilika za učenje, eksperimentiranje i igranje u mediju dokumentarnog filma.
