Stigla jesen. Već niz godina stiže bez Zagrebačkog jesenskog Velesajma. Sjećamo ga se samo mi stariji koji pamtimo gramofone Tosca, magnetofone s kolutovima i vrpcama, obojane filtere ispred crno bijelih televizora.Nije niti bitno je li Isus bio prvi komunist ili možda anarhist. Sve su to ionako etikete. Bitno je da možemo jedni drugima danas i sutra pogledati u oči
Svijet se promijenio, točnije nešto jeste, a nešto i nije. Spominjanje rata je učestalo zadnjih mjeseci. Ili možda već i godina? Tjedana svakako. Ne prijeti se ratom samo "u okruženju", spominje se i opasnost nuklearnog rata, odbijaju se povijesni mirovni sporazumi, a razmatra se i uvođenje svoje kopnene vojske u već postojeće ratove.
Za mjesec dana saznat ćemo tko će voditi jedinu nam vojnu velesilu, nepredvidljivi sirovi siledžija ili dama dokazano okrvavljenih ruku. Slušajući ih saznali smo da se svaki dan u SAD-u ubije 20 američkih ratnih veterana. Skoro jedan na sat. Svaki dan.
Ima li ta činjenica ikakve veze s jednom drugom, ništa manje strašnijom brojkom od pola milijarde dolara za proizvodnju laži o neprijatelju?
Stigla jesen. Dan učitelja, 5. listopada/ oktobra, u bliskom mi Umagu predavanje drži Ranko Rajović, sjajan čovjek. Vrijedi ga slušati, gledati, učiti od njega. Vrijedi, ali samo ako smo se spremni mijenjati. Inače ne.
Ovih dana jedan drugi sjajan čovjek spaja nespojivo, dom Supermena, Betmena i drugih superheroja i svakodnevnu patnju žene iz pakla rata u Siriji. Dalibor Talajić nas podsjeća tko su i gdje su superheroji. U srcu. Ne na Kriptonu. U srcu.
Da su žene u Poljskoj izašle na ulice pokazati da nisu poslušne zna već svatko tko imalo prati vijesti. Taman kad čovjek pomisli da je pobjeda izvojevana, osupne ga napad odakle nije očekivao, molitva kao Oružje. Zanimljivo, domišljato ili bolesno, agresivno?
Što nam je to sve jesen donijela? Ne mnogo toga, ako uopće išta što se nije moglo očekivati. Led se topi sve brže, ovako toplo nije bilo - nikad! a biti će sve toplije. Istovremeno, da sam ja bolest, zabrinuo bih se, možda od svog ovog našeg gubljenja vremena na facebooku bude i koristi neke. Lijek protiv svih bolesti? Ne zvuči više kao nonsense.
Iznenađeni smo, sada to primjećujem, ne zato što se Svijet mijenja, već zato što se mijenja sve brže, zato što se, u tom mijenjanju, vraća nazad, zato što su mnoga izborena prava u nestajanju, mnoge dobivene bitke se gube, budale nahrupljuju na mjesta donošenja odluka sada već masovno, pamet se povukla na youtube i TED okupljanja.
Naravno da nije baš tako, možda nije ni blizu. A možda jeste i mnogo gore. Irelevantno je zapravo što ja mislim o tome, osim ako vas to baš izričito ne zanima. Ono što jeste važno je da gledamo u krmu broda koji odlazi. Svijet kakvog znamo, bar mi sa ponešto godina, odlazi ili samo što nije.
Crni ponedjeljak u Poljskoj, foto: Mirela Šavrljuga
Za ovo što nam dolazi nismo spremni. Nismo. Mnogi. A opet, nije se tako teško spremiti. Dovoljno se isključiti iz Matrixa u kojem živimo. Osvijestiti da je nova religija stigla, da su njeni hramovi posvuda oko nas, zovu se City Mall, Shopping Mall, moraju se zvati na nematerinjem jeziku jer ih nismo mi niti izmislili. Istovremeno se stare religije ne daju, opiru, navodno svađaju jedna s drugom a zapravo se i same u strahu pitaju: Kamo idemo?Iznenađeni smo, sada to primjećujem, ne zato što se Svijet mijenja, već zato što se mijenja sve brže, zato što se, u tom mijenjanju, vraća nazad
Ono što razlikuje čitateljice H-Altera, Miramidalija, Foruma, Lupige... Svih tih zlih, a kao fol nezavisnih medija, od mnogih drugih je to što svaki dan, uz to pitanje, Quo Vadis? radite, radimo, rade na smjeru kojim idemo. Na samom putovanju, na odnosima s drugim putnicima, očuvanju parkova jer je dječja igra neprocjenjiva, očuvanju trgova jer su to mjesta susreta, a ne konzumacije, u očuvanju akademije jer znanja, integriteta, propitivanja nikad dovoljno. Iznenađujuće u svemu tome je da smo baš svi mi, mnogo bliže ideji Boga od svih onih koji se u njega zaklinju. Ideji suradnje, komunikacije, nenasilja, socijalne pravde, zaštite slabih, nemoćnih, ugnjetavanih.
Nije bitno vjerujete li ili ne. Nije niti bitno je li Isus bio prvi komunist ili možda anarhist. Sve su to ionako etikete. Bitno je da možemo jedni drugima danas i sutra pogledati u oči. U srce. Zbog svog našeg rada, svog odricanja bez plaća, svakog pogleda sviju onih koji ne razumiju zašto je baš danas važno ustrajati na poštenju, naivnosti, jednostavnosti, skromnosti, vjeri, dobroti, neposluhu moćnima. Na ljubavi.
A ako i kad Prorok stigne, ja znam tko će od nje/ga tražiti oprost, a tko će s njom rado popričati i popiti kavu, polako, s merakom. Naravno fairtrade.
