O zahtjevu za preimenovanjem zagrebačke Avenije Gojka Šuška odnosno o vraćanju njezinog prijašnjeg naziva - Avenija izviđača, ovih dana odlučivati će Gradska skupština, a inicijativu su podržale i nevladine organizacije Građanski odbor za ljudska prava, Documenta i Centar za mirovne studije.
Kako objašnjava Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prva, bivši ministar obrane nikako ne zaslužuje ime niti jedne ulice jer je riječ o kontroverznoj ličnosti za čija se zlodjela znalo i ranije. Na podupiranje takve inicijative posebno ih je motiviralo suđenja za ratne zločine na kojima se sve češće spominje ime ratnog ministra i njegova odgovornost za prikrivanje zlodjela, a kako kaže Pusić, neki su počinitelji, među kojima je i Mirko Norac, na izričit Šuškov zahtjev, još i promovirani.
Isti zahtjev prije nekoliko godina zatražilo je i Vijeće Gradske četvrti Maksimir na inicijativu Izviđačkog kluba, povodom stote godišnjice postojanja izviđača u Hrvatskoj.
"Norac je, prvotno, nakon zločina nad civilima u Gospiću doveden u Zagreb, a onda se tamo ponovo vratio kao pukovnik, što znači da su se ti zločini "isplatili". Ne bi se vjerojatno dogodio ni Medački džep ni ratni zločini iz '95. niti bi imali ovih problema sa Haagom koje imamo, niti bi imali sve one logore u Bosni koji su trajna sramota za Hrvatsku. Iza svega toga je stajalo jedno pokriće i potpora Gojka Šuška, a čovjek iza kojeg se vuku takvi "repovi" nije baš najbolje ime koje bi trebala nositi jedna zagrebačka avenija", izjavio je Pusić za Radio slobodna Evropa.
No, kako objašnjava Marijan Pilaš, predsjednik Vijeća gradske četvrti Maksimir, skupštinski Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine odbacio je takav zahtjev uz objašnjenje da inicijativa nije u nadležnosti četvrti Maksimir u kojoj se nalazi tek manji dio Avenije dok veći dio pripada četvrti Gornja Dubrava. Pilaš kaže kako u Dubravi nije postojala takva inicijativa te da je u privatnim razgovorima saznao da i stanovnici te četvrti žele da se vrati stari naziv ulice.
Profesor filozofije politike Žarko Puhovski smatra kako tempiranje ponovnog pokretanja ove inicijative nije u izravnoj vezi sa mogućim skorim ulaskom Hrvatske u Europsku uniju te da njezin uspjeh ovisi o nastaloj zagrebačkoj koaliciji SDP-a i HDZ-a čije moguće razvrgavanje ovisi o ideološkim razlika, a sukladno time i stavovima o Gojku Šušku. Puhovski kaže kako ovakve inicijative više ne utječu na proces izgradnje mira na ovdašnjim prostorima.
"Takav poduhvat bi imao pozitivan utjecaj prije nekoliko godina, no, zbog zakašnjelosti će ga se tek usputno spomenuti jer su trenutno na dnevnom redu ozbiljnije i konkretnije stvari kao što su privreda, turizam i tužbe pred međunarodnim sudom u Haagu. Međutim, ako se ovaj zahtjev odobri barem će se neki od nas, a nadam se i mnogi od nas, bolje osjećati dok se šeću ili voze gradom. Dodjeljivanje ulice Gojku Šušku nije se niti trebalo dogoditi, ali kad se već dogodilo, to ime je trebalo promijeniti mnogo ranije. Sad je krajnji čas da se to i ostvari", ističe Puhovski.
Aktivist Saša Šimpraga podsjeća kako spomenuta ulica nije izoliran zagrebački slučaj.
"Posve je neprihvatljivo da u Zagrebu već dva desetljeća postoji tijelo javne gradske uprave nazvano u čast ustaškog ratnog zločinca Mile Budaka i to unatoč činjenici da je do sada i unazad nekoliko godina bilo više građanskih inicijativa koje su se aktivno zalagale za preimenovanje. Štoviše, to imenovanje je i protuzakonito budući da se radi o vidu javnoga veličanja fašizma. U tome smislu postoje i pravni preduvjeti za neodgodivo preimenovanje, ali očito nedostaje političke volje". Šimpraga kaže kako je jednako tragična činjenica da u Mjesnom odboru, pripadajućem Vijeću gradske četvrti i samoj Gradskoj skupštini već deset godina većinu ima SDP koji se poziva na antifašizam i koji ujedno predsjedava i spornim Mjesnim odborom.
Svoga Milu Budaka imali su i stanovnici Zadra, no, ulica je još 2004. godine nenadano preimenovana u Ulicu hrvatskih književnika. Sami HDZ-ovi vijećnici isticali su kako to čine zbog međunarodnog pritisaka na Hrvatsku i tadašnjeg izvješća glavne haaške tužiteljice Carle del Ponte pred Vijećem sigurnosti UN-a.
Neobjašnjivu ljubav zadarskih vlasti prema duhovima prošlosti potvrđuje i odluka gradonačelnika Zvonimira Vrančića o neuklanjanju spomen-ploče poginulom imotskom branitelju Rajku Lozi na kojoj se on naziva "ustaškim sinom" kojem "progoni, optužbe, mučenja, zataje i izdaje nisu prekinule životni san: Nezavisnu Državu Hrvatsku". Kako je veličanje ustaštva zakonom zabranjeno, Grad je odlučio da se ploča izmjesti na drugo mjesto i to pod uvjetom da se ustaški sadržaj zamijeni primjerenijim. Osim toga, ploča je postavljena bez suglasnosti gradskih vlasti. No, nakon sastanka s pokojnikovom obitelji, gradonačelnik Vrančić je naglo promijenio mišljenje. "Ne slažem s njihovim ideološkim svrstavanjem, ali jednostavno nemam srca povrijediti ovu obitelj", izjavio je gradonačelnik nakon susreta.
Kakvu to ideologiju simpatizira Vrančić teško je odrediti jer je u nekoliko navrata spomenu svoju teško razumljivu ideološku formulu. Naime, Vrančić tvrdi kako je njegova politička opcija na pozicijama antifašizma te kako komunizam zapravo ne smatra dijelom antifašizma- već fašizam. Za razliku od tužne sudbine Lozine obitelji, Vrančićevo srce nije omekšalo na tisuće boraca koji su dali svoj život za "prekidanje njihovog životnog sna", pa je gradonačelnikova vješta računica prošle godine rezultirala odbijanjem polaganja vijenca pod spomen- obilježje sa zvijezdom petokrakom povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe.
Uspjeh aktualne zagrebačke inicijative mogao bi napokon iz zaborava izvući sve sporne markacije prostora te konačno utjecati na njihovo preimenovanje ili uklanjanje. Zbog nedostatka građanske inicijative zadarsku spomen-ploču, više nitko ne spominje, osim u špici turističke sezone kada tu i tamo pokojem radoznalom turistu treba objasniti njeno značenje. No, najzanimljiviji podsjetnik na nju je komentar kojeg je ostavio anonimni zadarski branitelj na internetskoj stranici Gradske uprave. Radoznali "Tugomir" očito nikada neće dobiti odgovore na svoja pitanja, baš kao što će ga teško dobiti svi oni koji se pitaju do kada će endehazijski duh lebdjeti nad Zadrom. Istim onim Zadrom koji je za vrijeme NDH nesebično predan Italiji.
