Danas je dan inauguracije novog predsjednika SAD-a, gdje riječ "novog" znači "onaj koji nije Donald Trump". Nadamo se da znači i "onaj koji će popraviti mnogo toga što je uništeno ili potaknuto za vrijeme mandata bivšeg predsjednika". Koliko je dobro da čovjek u svojim kasnim sedamdesetima preuzima tako odgovornu dužnost, višeslojno je pitanje, za antropologe, sociologinje i političke analitičarke. Postavimo ga drugačije: Možemo li zamisliti da netko poput Grete Thunberg zauzme podjednako odgovoran položaj? Zaboravimo sada da nema baš (mnogo) Iako se čini ispravnim s visine izraziti prezir prema onima koji ne mogu ili ne žele prihvatiti tuđu patnju, diskriminaciju, bol, to je jako loš stav. Neće nitko tako postati boljiljudi poput Grete Thunberg ili preciznije da smo skloni previdjeti izuzetnost oko nas ili u nama samima čak.
Danas ulazimo u neko novo doba i nije nam zamjeriti da od "posttrumpovske" SAD imamo očekivanja. U međuvremenu smo otkrili da priličan broj naših sugrađana (gdje god ovo čitate) žali za odlazećim siledžijom, možda i još veći broj također, nema, ili bar tako tvrde, očekivanja od nove administracije Joe Bidena i Kamale Harris. S pravom tvrde da su problemi u "moćnoj predvodnici razvijenog dijela Svijeta" (ovo je teško i napisati) duboki, strukturni, zabrinjavajući. To ipak ne znači da je svejedno tko je na vrhu državnog aparata, pogotovo ako je taj aparat neupitan i teško promjenjiv u četverogodišnjem mandatu, kao što jest u SAD-u. Riba smrdi od glave, no isto tako su oči i osmijeh ono prvo što nam određuje stav o nepoznatoj osobi. U svakom slučaju, osobno se nadam boljim vremenima i vjetrovima u zemlji koja jako utiče na sve nas ne samo politički i gospodarski, već prije svega kulturološki.
Analize mandata koji je završio traju i trajati će. Biti će svakako dublje i temeljitije od opaske da smo na čelu dijela Svijeta kojem (tvrdimo da) pripadamo imali siledžiju, lažova i bolesnog narcista. Takva osoba će štetu napraviti u lokalnom kafiću, ne želimo ju vidjeti u gradskoj vlasti, a tek u najmoćnijoj svjetskoj vladi?
Naravno da će niz glasova ukazivati da govorimo o simptomu, posljedici, isturenoj osobi cijelog trulog sustava i nisu u krivu skroz. Ipak, koliko god se smatramo naprednima kao društva, a nismo, važno nam je kakav tip osobe je pri ili pogotovo na vrhu piramide moći.
Teško je ne povlačiti paralele s Hrvatskom, no ovaj puta one nisu osobne, kao niti na nivou vladajućih. Ako je sustav u SAD-u truo, kako opisati sustav u RH? Valja biti precizniji pa reći da je demokratska kultura kod značajnog dijela stanovništva SAD-a žilava, ukorijenjena, razvijena, proaktivna. Nije cijeli sustav truo, ali veliki dijelovi jesu. Govorimo o zemlji u kojoj su 2020. legalno ukidana mnoga izborna mjesta gdje živi Kakav god da je, a ocjena ovisi i o tome koliko vam je osobno dobro u njemu, sustav uvijek mora biti bolji, naprosto moratakozvano nebjelačko stanovništvo, kako bi im se glasanje otežalo.
Kakav je naš sustav dakle? Funkcionalan ili nije, za koga, u usporedbi s kim? S razvijenijom Slovenijom u kojoj upravo interventna policija "djeluje" po prostorima nezavisne kulture nekadašnje tvornice Rog bicikala.
Kakav god da je, a ocjena ovisi i o tome koliko vam je osobno dobro u njemu, sustav uvijek mora biti bolji, naprosto mora. Najviše zato jer su sustavi upravljanja zajednicama i društvima složeni, dinamični, potkupljivi, privlačni ljudima niskog morala, a visoke volje za vladanjem drugima.
Iskaču nam kao iz pašteta žinići, trutovi, ćorići, dalićke, kada smo već mislili da im je prošao rok. Tako izgleda, a nije tako, ne iskaču. Razotkrivaju ih oni "nenormalni" među nama, neumorno istražuju, pročešljavaju, propituju. Novinarke i novinari. Umjetnice i umjetnici. Ljudi iz tog, sumnjičavo trulog, sustava koji sami nisu truli i ne žele postati. Aktivisti dugogodišnji ali i oni koje je potres aktivistima napravio i hvala mu. Najednom, u najdepresivnijem dijelu godine, drugoj polovici siječnja, svjedočimo maltene pravom prasku, eksploziji. Svjetla. Topline. Iskrenosti. Hrabrosti. Autentičnosti. (To je ono suprotno od licemjerja.) Neproračunatosti. Empatiji. Samoorganiziranosti. Solidarnosti.
Dešava nam se Josip Vitez u Požegi, #balkanskimetoo, progovara se o nečemu što smo smatrali da nije lijepo, ali je normalno. Čak poželjno da se dokažete kao mužjak. Čitamo (tko želi, ne svi) o ponižavanjima žena oko nas. Izlaze na januarski hladan zrak, priče o još hladnijoj bešćutnosti. Izlaze i gledaju nas u oči, pitaju nas: "Komentar?" i on stiže odmah. Relativizacija, okrivljavanje žrtve, obrana predatora, solidarnost Demokratska je kultura kod značajnog dijela stanovništva SAD-a žilava, ukorijenjena, razvijena, proaktivna. Nije cijeli sustav truo, ali veliki dijelovi jesugdje ne treba i manjak gdje se očekuje, ima tu i linča, užitka utapanja u svjetini koja gleda vješanje poput neke 1500-e godine, presude bez suda, svega tu ima. Svega? Možda ne baš svega. Introspekcije? Refleksije?
Kome sam ja napravio zlo? Koga sam ja povrijedila? Kad sam tretirao žene kako ne bih želio da mi itko tretira majku, suprugu, kći? Preko koga sam sve gazio/la da budem tu gdje jesam sada?
Gdje smo mi svi u ovome svemu? Što kažemo na lažne vijesti koje se ovih dana šire o Baniji kao četničkom gnijezdu? Ako neke i nisu lažne, tog gnijezda nema već četvrt stoljeća, a na ostacima nisu svakako ostali jastrebi. Kome smeta pomaganje Srbima u Hrvatskoj danas, bili oni "naši" ili ne bili? Zašto?
Priznali mi to ili ne ali SAD je već krenula na put svog oporavka. Trajat će dugo, neće biti pravocrtan, no mnogi su se osvjestili, a mladi, o čemu ne razmišljamo, su među vodećim snagama promjene. One promjene koja dolazi i koju ne zapažamo dok lamentiramo o Bidenovim godinama.
Kada ćemo mi na taj put? Ako smo već na njemu, a možda i jesmo, podržavamo li ga? Kako? Mudrujući sa strane o onima među nama koji se izlažu, gledajući s visine na novinare koji nam otvaraju oči jer - "novinarstva više nema", pljujući po istupima glumica koji nam, koja li je to hrabrost, nude svoja poniženja, jer "gdje su bile do sada". Vojske mudrih, izuzetno smjelih i moralno čistih sugrađana/ki su spremne za jedno veliko - Ništa.
Pitajmo se jesmo li među njima? Nije teško izaći. Na Baniji se ovih dana nudi besplatna šansa za pronalaženje vlastitog smisla življenja. Pandemija još traje i nije tako težak iskorak od udobnosti notornog teoretičara zavjere do podrške onima koje je pandemija teško pogodila.
Iako se čini ispravno s visine izraziti prezir prema onima što ne mogu ili ne žele prihvatiti tuđu patnju, diskriminaciju, bol, to je jako loš stav. Neće nitko tako postati bolji.
Za izaći iz živog blata, samo pružena ruka život spašava.
