Prije četrdesetak godina, čini mi se u ljeto 1973., Zagreb je osvanuo ispisan "podobnim" grafitima: "Radnike na sveučilište", "Dolje buržuazija", "Hoćemo crveno sveučilište", ... U Jurišićevoj, nasuprot Glavne pošte, napisan je grafit "Smrt fašizmu, sloboda narodu". Ti grafiti koji bi imali smisla u NDH, 1973. su izražavali službene stavove vladajuće politike i djelovali su manje revolucionarno, a više ulizivački. A imalo se o ćemu pisati grafite. Ljudi su tih godina zbog napisane ili izgovorene riječi osuđivani na zatvorske kazne, a sve novinarske priče da je višestranačje kapitalistička farsa zvučale su šuplje i licemjerno u sistemu koji je politički pluralizam zabranjivao.
Jedne noći sam došao s kantom bijele boje koja mi je ostala od farbanja stana i ispod "Smrt fašizmu, sloboda narodu" napisao "Dolje Franjo Josip". Činilo mi se da je poruka jasna - Dečki, zakasnili ste nekoliko desetljeća i promašili "ceo fudbal". Nakon tri dana moj grafit je prefarban crvenom bojom; mnogo godina kasnije saznao sam da su u Gradskom komitetu raspravljali o njemu i zaključili da je to kamuflirana poruka protiv Josipa Broza.
U to doba, koje počinje dobivati povijesnu patinu, mnoge stvari su bile aktualne ali upozoravanje u Hrvatskoj na opasnost od fašizma bilo je kao vikanje "Vuk, vuk, .." na početku one priče o pastiru.
Ono što čini antifašizam aktualnim danas je društveno okruženje u kojem se javno poricanje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna, dapače demokratska, politička opcija. U kojem se protiv političkih neistomišljenika, manje više neuvijeno zaziva fizičko nasilje i u kojem nije više pitanje da li će do takvog nasilja doći nego kada. I to nakon trinaestak godina sporih ali pozitivnih promjena u smislu prihvaćanja etičkih normi koje čine jedno društvo pristojnim.
Kroz potiranje tih vrijednosti hrvatsko društvo je već prolazilo, periodično, tokom devedesetih, prije, za vrijeme i poslije rata. Od relativizacije ustaških zločina i samim time zločinačke ideologije koja je ka zločinima vodila do javne demonstracije etničke isključivosti i progona ljudi zbog njihove etničke pripadnosti, od teritorijalnih pretenzija i zloupotrebe hrvatskog naroda u drugoj državi do pristranog pravosuđa i policije koji ne brane građane od uniformiranih nasilnika kad ih izbacuju iz stanova i pljačkaju, ili od svima poznatih terorista koji dižu nepodobnima kuće u zrak, od zagovaranja i provedbe "etničkog čišćenja" do zataškavanja i neprocesuiranja ratnih zločina.
U praksi je stvar malo kompliciranija; naziv antifašizam vezan je za pojavu fašizma i višeznačan je kao što su bile i različite diktature, totalitarni sistemi ili stranke i politički pokreti koji se stavljaju pod zajednički nazivnik fašizam.
Rad nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava bio je, tokom devedesetih, uglavnom određen suprotstavljanjem takvim postupcima i pokušajima da se njihove pogubne posljedice saniraju. S iznimkom, možda, dugogodišnjeg zalaganja za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma i suprotstavljanja slavljenju ustaških ratnih zločinaca, mi nismo naše aktivnosti doživljavali kao nešto što ima direktne veze s antifašizmom. Ali antifašizam u ideološkom smislu upravo je nastao u obrani etičkih vrijednosti koje su različite vrste fašizma odricale i ugrožavale. U praksi je stvar malo kompliciranija; naziv antifašizam vezan je za pojavu fašizma i višeznačan je kao što su bile i različite diktature, totalitarni sistemi ili stranke i politički pokreti koji se stavljaju pod zajednički nazivnik fašizam. Obuhvaća od javnog djelovanja pojedinca koji se suprotstavlja zatiranju sloboda, uvođenju diktatura, fizičkom progonu političkih neistomišljenika i/ili etničke skupine, preko boraca na republikanskoj strani u španjolskom građanskom ratu, demokratskih zemalja koje su se vojno suprotstavile Hitleru i Mussoliniju, jugoslavenskih partizana i pripadnika ostalih pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu do Crvene armije i Staljinovog režima u SSSRu, koji je sam imao mnoge karakteristike fašizma ali je, uz ogromne žrtve, slomio kičmu vojnoj moći najvirulentnijeg oblika fašizma, nacističkoj Njemačkoj.
U doba uspona fašizma mnogi ljevičari su o fašizmu imali mišljenje koje bi se moglo sažeti u rečenici američkog pisca i socijaliste Uptona Sinclaira: "Fašizam je kapitalizam plus ubojstvo." Činjenica je, međutim, da su i talijanski fašizam i njemački nacizam izvorno radnički pokreti, a mnogi kapitalisti i konzervativci su im se priklonili jer im je, s jedne strane, bio blizak radikalni nacionalizam tih pokreta, a s druge strane, činili su im se manje zlo od komunizma. S iskustvom Drugog svjetskog rata preciznija kratka definicija bi mogla biti: "Fašizam je nacionalizam plus ubojstvo".
Tokom uspona i dolaska fašizama na vlast, jedina država koja se deklarirala kao komunistička, imala je režim s mnogim karakteristikama fašizma, neke u radikalnijem obliku nego u originalnom talijanskom fašizmu.
Tokom uspona i dolaska fašizama na vlast, jedina država koja se deklarirala kao komunistička, imala je režim s mnogim karakteristikama fašizma, neke u radikalnijem obliku nego u originalnom talijanskom fašizmu.
U svom članku "Ur-Fascizm, Pra-fašizam", Umberto Eco navodi desetak takvih karakteristika (zapravo 14, ali neke se preklapaju) koje, prema Ecu, trebaju biti signal za uzbunu kad se pojave i prepoznaju jer svaka od njih potencijalno služi kao osnova oko koje se fašizam može "kristalizirati".
Jedna od njih je antiintelektualizam, gdje je poticanje kritičkog mišljenja krajnje sumnjivo kao izdaja tradicionalnih vrijednosti, a kultura dobra samo dok promovira nacionalizam i nacionalističko-povijesne mitove.
Druga je potreba za neprijateljem, jer tek kroz postojanje neprijatelja nacionalisti ostvaruju pravi, isključivi, nacionalni identitet. Idealni neprijatelj je onaj koji se može identificirati i kao unutrašnji i kao vanjski; takvim stavovima rasizam, šovinizam i ksenofobija prirodan su izbor.
Zatim antiindividualizam i kult naroda i vođe - oca nacije, kome dugujemo poslušnost, a on nas oslobađa odgovornosti vezano za samostalno donošenje odluka.
O bitnim i upozoravajućim karakteristikama fašizma postoji u Hrvatskoj danas prilična zbrka i neznanje. Sama riječ doživljava se kao uvreda i kao takva se koristi do granica ridikuloznosti. Tako Hrvoje Hitrec, koji u svojim kolumnama zagovara etničko čišćenje, fizički progon neistomišljenika i osnivanje narodnih sudova koji će suditi za veleizdaju onima koji imaju drugačiju viziju Hrvatske od njegove, naziva "Bandom crvenih fašista" ljude koji su na Gandhijev rođendan, Međunarodni dan tolerancije, mirno protestirali protiv razbijanja dvopisanih ploča u Vukovaru. A zapovjednik bojne "Rafael vitez Boban", koji je držao hvalospjeve Crnoj legiji, proglašavajući svoju bojnu njenom nasljednicom i javno se deklarirajući kao ustaša, naziva se, ne trepnuvši, antifašistom.
Kako će ruža mirisati imala i drugo ime, tako će fašizam zaudarati bez obzira kako se zvao.
A kad smo već kod ruže, od stotina mogućih, poučnih, komparativnih citata navest ću tek jedan ali koji, obzirom na rezultate izbora za EU parlament, podvlači ozbiljnost situacije.
Prošli tjedan je moj kolega i prijatelj, član Igmanske inicijative i profesor Ekonomskog fakulteta u Mostaru, Slavo Kukić, završio u bolnici jer je napadnut u vlastitom kabinetu i divljački pretučen bejzbol palicom.
Milovan Žanić, političar iz totalitarne NDH, 1941.: "Ustaše! Da znate, ja govorim otvoreno: Ova država, ova naša domovina mora biti hrvatska i ničija više. I zato oni koji su došli ovamo, ti treba i da odu. Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrebiti ...
Ruža Tomašić, političarka iz demokratske RH, 2013.: "Treba vratiti sistem koji je ukinut davno, a sve zbog toga da se sakrije istina. A ona je da je Hrvatska za Hrvate, a svi ostali su tek gosti."
U predavanjima koja držim o holokaustu često citiram slijedeće rečenice iz knjige "Ugovor s đavlom", neobično interesantne pravne studije prof. Vlade Bayera o sudskim procesima protiv vještica.
• Prestankom progona vještica čovjek se nije oslobodio onoga što je činilo suštinu te pojave: slijepe, nekritične vjere u određene dogme koje opredijeljuju određeni nazor na svijet, istovremeno popraćene skrajnjom mržnjom i besćutnosti prema svima onima koji ne dijele isto mišljenje. Ako se danas neki ljudi ironično smiješe kad netko spomene progon vještica, to je samo znak da ti ljudi ne shvaćaju skrajnu tragičnost te pojave i da nisu svijesni da njihovo vlastito vrijeme trpi od pojava koje su identične s tom pojavom.
slavokukic.jpg
Ovaj citat podsjeća da su problemi vezani za fašizam dublji i trajniji od fašizma samog, da su postojali prije fašizma i da se ne treba čuditi da postoje i poslije njega.
Prošli tjedan je moj kolega i prijatelj, član Igmanske inicijative i profesor Ekonomskog fakulteta u Mostaru, Slavo Kukić, završio u bolnici jer je napadnut u vlastitom kabinetu i divljački pretučen bejzbol palicom. Dan prije toga je dao izjavu za televiziju gdje je osudio glorificiranje ratnog zločinca Darija Kordića. Napadač je bio umirovljeni veteran HVOa "iznerviran" takvom izjavom. Tjedan dana prije tog napada glavni urednik Glasa koncila, Ivan Miklenić, piše u tom glasilu Katoličke crkve da su svi koji "etiketiraju" Darija Kordića neprijatelji hrvatskog naroda i samostalne hrvatske države. A tjedan dana poslije tog napada, 3. srpnja, biskupi sa sjednice Zagrebačke crkvene pokrajine, pod predsjedanjem nadbiskupa Josipa Bozanića, šalju priopćenje u kojem se ne zgražaju nad bešćutnosti nekih svojih kolega koji veličaju osobu najodgovorniju za gnjusni masovni ratni zločin, niti nad katoličkim vjernicima koji premlaćuju ljude na zagrebačkom aerodromu i u Mostaru. Zgražaju se nad "neprimjerenim grubostima i nepravednim prozivanjima biskupa Vlade Košića, koje su plod zatvorenosti prema traženju istine".
..ruža će mirisati imala i drugo ime, a fažizam će zaudarati bez obzira kako se zvao.
