Miljkovićevi dani u Zagrebu manifestacija su posvećena velikom pjesniku Branku Miljkoviću, a prvi put je održana u Zagrebu u veljači 2015. U skopu trećih Miljkovićevih dana u Zagrebu, 9. veljače u prostoru Medijateke Francuskog instituta u Zagrebu s početkom u 18 sati, održat će se predavanje Adama Ranđelovića Branko Miljković: Od Ništavila do pobunjenog Čoveka (Francuska veza Sartr-Miljković)“.
Adam Ranđelović je pisac koji studira dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i radi na poziciji mlađeg urednika programa u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Prema njegovim riječima, odlučio se baviti Milljkovićem i njegovim odjekom u Europi kao nedovoljno istraženom temom jer je, kako navodi, "poznato da je Sartre u Miljkoviću video jednog od najvećih pesnika XX veka, doduše, nije dao precizno obrazloženje."Odgovorit ću pitanjem: a zašto bi jednoj takvoj državi, poput takozvane Republike Hrvatske, bio potreban jedan takav pesnik? On ni takozvanoj Republici Srbiji nije potreban, ali može da prođe kao martir, pokajnik, žrtva "crvenog terora"
Što vas je, osim činjenice da Sartre nije dao dovoljno precizno objašnjenje zašto Miljkovića smatra jednim od najvećih pjesnika dvadesetog stoljeća, navelo da se bavite ovom temom koju ćete predstaviti na na zagrebačkom predavanju?
Ne bih pravio liste najvećih pesnika bilo kog veka, ne bih o pesnicima u tom tonu uopšte ni govorio. Mene samo zanima gde su to u Miljkovićevoj poeziji oni momenti koji korespondiraju sa Sartrovim pogledima na književnost (angažovanu književnost!), bivstvo, smisao kao takav, a samim tim, i borbu - u izrazito emancipatorskom shvatanju te reči.
Rođeni ste u Moskvi gdje ste i školovani. Gdje ste se zapravo susreli s Miljkovićevom poezijom i gdje biste smjestili njegov opus?
Toga se ne sećam, međutim, tačno znam da sam prvi put čuo za Miljkovića od svoje majke, u kontekstu koji se – o tome ću posebno govoriti devetog februara – najčešće vezuje za njegovu ličnost, a to je – pesnik i samoubistvo. Njegov opus, pak, pripada zemlji koje više nema, jednoj veoma konkretnoj književnosti koja se dezintegrisala u topografiji nacionalnih državica, obuzetih lavežom, jer ne znaju ni kako im se jezik zove. Miljkovićev opus, i njega samog, bih, dakle, smestio u budućnost, odmah pored Vladimira Majakovskog.
Nastavljajući se na prethodno pitanje - kako komentirate činjenicu da poezije Branka Miljkovića, neosporno važne europske pjesničke figure, iako je zadnje dane života proveo u Zagrebu, nema ni u udžbenicima ni u kurikulumu nastave književnosti u školama u Hrvatskoj?Miljkovićev opus, i njega samog, bih, dakle, smestio u budućnost, odmah pored Vladimira Majakovskog
Odgovorit ću pitanjem: a zašto bi jednoj takvoj državi, poput takozvane Republike Hrvatske, bio potreban jedan takav pesnik? On ni takozvanoj Republici Srbiji nije potreban, ali može da prođe kao martir, pokajnik, žrtva "crvenog terora". I, kao žrtva, figura je drugog reda, pošto ispred njega svetlucaju nepregledni obložderi, miljenici svih epoha i najveći Srbi od reči. Zato Branka Miljkovića ni jedni ni drugi nemaju.
Koji biste Miljkovićev stih ispisivali u obliku grafita po ulicama i zašto?
"Svet se deli na one koji su zapevali/ i na one koji su ostali robovi". Zato što je to tačno.
III. Miljkovićevi dani održavaju se u partnerstvu s Vijećem srpske nacionalne manjine grada Zagreba.
