Gildo Bavčević o radu 'Otkucaji' za Virtualni muzej Dotrščina: "Kolektivna memorija otvara kanal emocije, a politika pamćenja dolazi kroz polje odgovornosti. Ovdje se u tom smislu prepliće osobno i javno, ono što pripada svima nama i što nam je ostavljeno u nasljeđe, pa tako i meni kao pojedincu. Preuzimanje odgovornosti neophodan je segment umjetničkog djelovanja."

Abdullah Shrem je čovjek iz planina Sinjar, na sjeveru Iraka. Na tom je području više od tri tisuće ljudi, uglavnom muškaraca i starijih, pogubljeno i bačeno u masovne grobnice, a više od šest tisuća žena je oteto i prodano u (seksualno) roblje. "Prije dolaska Daeša, Abdullah je bio sretan uzgajivač pčela, brinuo se za dva sina i dvije kćeri te stotine pčela. Nije ni slutio da će jednoga dana riskirati sve spašavajući ljude. Do sada je spasio više od 350 ljudi", priča nam Dunya Mikhail, iračka pjesnikinja i novinarka, autorica knjige Čuvar pčela iz Sinjara.

Sukobi u Jemenu ne jenjavaju, razmjeri uništenja neviđeni su u ovim vremenima. Više od osam milijuna ljudi na rubu je izgladnjivanja, trećina populacije zemlje. UN procjenjuje da će u toj situaciji do kraja godine, ako se rat nastavi, biti više od polovice stanovništva. Rat otežava pristup čistoj vodi, što je dovelo do najgoreg izbijanja kolere u modernoj povijesti. Tek uspostavljeni MSF-ov centar za liječenje kolere uništen je u zračnim napadima. Lani je od ekstremne gladi I bolesti svaki dan u prosjeku umrlo 130 djece, navode najnoviji izvještaji o ovoj, od čovjeka stvorenoj apokalipsi.

Više od tisuću izbjeglica i migranata luta i čeka po Bihaću, u njegovim se napuštenim i oronulim zgradama sklanja, u želji da nastave preko zelenih bregova, do granice s Hrvatskom pa dalje u Europu, gdje već tko sanja, gdje ima obitelj, gdje može dobiti posao. Ljudi su ovdje došli od svugdje – Iran, Pakistan, Afganistan – izgovaraju najčešće. Kiša je neumorna, u rukama im boce vode i energetska pića, a oči izgledaju kao konj kojeg su predugo tjerali na juriš – ne sjaje se, nego gore. "Malo nam je grad živnuo. Neka ih, i mi smo bili izbjeglice", komentiraju gosti u lokalnom kafiću.

Odluka o izboru i imenovanju ravnatelja školskih ustanova - prevara građana Bijedne Naše.

Crni dim iznad Gaze, ubijenih 60 i ranjenih više od 2200 Palestinaca, nije zaustavilo slavlje i razmjenu poljubaca pri otvaranju američkog veleposlanstva u Jeruzalemu. "Naša najveća nada jest mir", rekao je Trump u videoporuci, dok su metci i suzavci letjeli na prosvjednike "naoružane" praćkama i teniskim reketima. Slika i prilika svijeta u kojem živimo - asimetrije, amnezije, licemjerja, nehumanosti.

Ne ukradi - nije rekao ovih dana nijedan biskup. Na nas se makar ne puca. Mi smo slobodni.

Osamdeset i prva je godišnjica bombardiranja Guernice, simbola neselektivnog ubijanja i masakra nad civilnim stanovništvom, kasnije tako čestog u praksi ratovanja. Stojim pred Picassovom Guernicom u Muzeju kraljice Sofije u Madridu, žamor posjetitelja naglo je utihnuo. Muk je među nama jer - stavimo samo najnoviji primjer - svega desetak dana nakon bombardiranja Sirije, gledamo u ogledalo.

Hebron ili al-Khalil na arapskom, palestinski je grad u kojem se izraelsko-palestinski sukob toliko krvavo prelomio da mu je priuštio titulu ''najproblematičnijeg grada'' Zapadne obale, a meni mjesto u posebnoj sobi za ispitivanje na dolasku. ''Zemlja ne pita tko tu živi'', priča mi jeruzalemski Palestinac uz šalicu arapske kave. ''Ona je bila tu prije nas i bit će tu poslije nas, pa oko čega se onda ubijamo? Kad smo već sad tu, zašto ne bismo, poput Emirata ili SAD-a, bili zajedno, pa neka se država zove Ujedinjeni arapsko-izraelski teritoriji, ili kako god''.

Skup solidarnosti za Sirijce i Sirijke održao se večeras u parku Zrinjevac u Zagrebu. Stotinjak građana palilo je svijeće i ispisivalo poruke podrške za Siriju, u kojoj rat traje više od sedam godina. Zemlji je nanesena nemjerljiva šteta, više od pola milijuna ljudi je ubijeno, pet milijuna je napustilo zemlju, a više od šest milijuna je raseljeno unutar same države.