Objavljeno 08.10.2019. 13:59
Sandra Kasunić
Dimenzija mirne reintegracije koja se odnosi na reintegraciju ljudi i uspostavu međuetničkog pomirenja ipak nije bila uspješna. Pritom su nedovoljne, iako hvalevrijedne, akcije po hrvatskoj periferiji primarno humanitarnog karaktera i u kojima se stavlja naglasak na ljude, jer depolitiziraju problematične i teške uvjete u kojima živi stanovništvo tih krajeva. Svi mi, pripadnici_e većine, trebamo ići u područja naseljena srpskom populacijom - u Istočnoj Slavoniji, Baranji, Zapadnom Srijemu, Baniji, Kordunu, dalmatinskom zaleđu ili Lici. Trebamo saznati kako možemo biti od pomoći. To je to nešto što trebaju raditi oni koji imaju više moći, sigurnosti i mogućnosti.
Objavljeno 07.10.2019. 10:16
Goran Božičević
Jedno je normalizacija odnosa, a drugo pomirenje. Pomirenje nastupa kad nam rat postane mrzak, ali ono pravo ogađen, kad nas ne bude stah pričati kako smo loši bili jedni prema drugima, krali od susjeda, šutili kada ih se deložiralo, okretali glavu, brzo se prebacili iz Partije u Partiju 2.0, dijelova vlastite prošlosti se odrekli, u Crkvi pragmatično krstili, zastavama novim na svadbama mahali. Sad smo samo taoci, suradnici sustava svaki put kada kažemo nadnevak, a ne datum, kada pristajemo na nametnute rituale, novogovor, lažne svetinje i kriminalce na vlasti i blizu nje, kad smo fini i kulturni prema lažima o Jasenovcu i dječjim prihvatilištima u Sisku.
Objavljeno 07.10.2019. 09:17
Matea Grgurinović
Za vrijeme rata važnu ulogu igrala je domoljubna muzika, ali postojali su i disonatni tonovi. Rimtutituki osnivaju članovi bendova Ekatarina Velika, Električni orgazam i Partibrejkersi. Rade ulične akcije i prosvjede, u otvorenom kamionu kruže Beogradom puštajući pjesme i protiveći se ratu. Organizira se koncert SOS Mir ili Ne računajte na nas koji je okupio 50.000 ljudi u centru Beograda. Na okvire domoljublja nisu pristajali ni KUD Idijoti, vrlo nepoželjna pojava u Hrvatskoj 90-ih. Njihov antifašizam i socijalna osjetljivost slali su jasne političke poruke u vrijeme rata i bezumlja, slične onoj Ramba Amadeusa - "jebem vam sve, jebem vam rat".
Objavljeno 30.09.2019. 10:07
Matea Grgurinović
"Nije li morbidno praviti fanzin dok traje rat? Ne. Morbidno je što traje i uopšte postoji rat dok mi pravimo fanzin" - urednica fanzina ‘Batschka Tribune’ odgovara prijatelju. Dubravko Horvatić u članku u Vjesniku od 8. srpnja 1993. pod nazivom Graktanje crnih vrana piše sljedeće: "Pročitavši Arkzin, ne mogu se oteti dojmu da je riječ o kratici za – Arkanov magazin." Povijest je, čini se, pokazala čiji je to i kakav magazin bio.
Objavljeno 30.09.2019. 09:28
Viktorija Stanković
Osobno sam imala veliku sreću uključiti se u mnoge projekte koji se bave mirovnjačkim aktivizmom, ratnim i poratnim temama. Ti projekti i ti ljudi, o kojima nikada nećete čuti u medijima, pokreću mlade glave da samostalno i kritički promišljaju o tome što se dogodilo. Mi samo želimo živjeti normalan život, ne gledajući tuđu nacionalnost, religiju, spol… Samo želimo živjeti mir. A na miru se mora raditi. Smatram kako više nemamo mogućnost djelovati ili ne. To su imale prijašnje generacije te njihovo (ne)djelovanje mi danas živimo. Ne postoje više mogućnosti, postoje samo odgovornosti.
Objavljeno 27.09.2019. 10:51
Ante Pereza
Unatoč sudjelovanju članova obitelji u ratu, na mene nikad nije prenesen duh i teret mržnje. To mi je omogućilo da kroz odrastanje ne gledam ičiju nacionalnost niti vjeru, pa čak ni kad bih htio, ne bi znao razlike. Pitanje je kakva bih ja danas bio osoba da se nisam uključio u aktivizam mladih u regiji.
Objavljeno 27.09.2019. 10:01
Goran Božičević
Nezrela društva i infantilni pojedinci vole "jake" izreke, no samo dok ih se ne propituje.
Objavljeno 05.09.2019. 11:22
Marijan Vogrinec
Ratnodomovinska mitologija - raison d'être političkog mainstreama u Zagrebu i u Beogradu.
Objavljeno 05.09.2019. 10:21
Ivana Perić
Sarajevski ratni teatar (SARTR) utemeljen je1992. godine, za vrijeme opsade grada, u periodu opće destrukcije. Teatar je to koji je bio i ostao otpor fašizmu i agresiji. Dramaturginja Nejra Babić: "Osnivanje SARTR-a bilo je izraz nedozvoljavanja da strah upravlja. Tako se desio paradoks, oni koji su im htjeli uzeti dostojanstvo i želju za životom, dali su još veći podstrek i snagu da rade svoj posao najbolje što mogu. Ostat će zapamćena zahvala SARTR-u od gledateljice, mnogo godina nakon rata: 'Hvala vam što ste nam pomogli da ne poludimo.'"
Objavljeno 28.08.2019. 09:31
Toni Gabrić
Danas ulazimo u dvadesetu godišnjicu "ustrajnih nastojanja" policije i državnog odvjetništva da otkriju tko je u Gospiću 28. kolovoza 2000. godine paklenom napravom ubio Milana Levara, oficira HV-a, beskompromisnog ljudsko-pravnog aktivista i informatora Haaškog suda, čovjeka čiji su osjećaj dužnosti i poimanje ratnog prava bitno odstupali od onih koji su bili i ostali najdublje uvriježeni u Hrvatskoj vojsci, politici i policiji. Levarova sudbina usporediva je s onom Josipa Reihl-Kira. Kir je želio spriječiti zlo, a Levar ga je želio liječiti. Obojica su bili ljudi u hrvatskim uniformama, obojica su se suprotstavili dominantnoj politici, obojica su ubijeni.