Zbog kontradiktornih zakona, uskraćivanja brojnih prava te nepostojanja nadzora službi koje provode zakone, osobe s invaliditetom i njihove obitelji susreću se s nizom problema koji im u vremenima gospodarske krize svakodnevno otežavaju život.

Da donesene izmjene Zakona o registru birača ne bi ostale mrtvo slovo na papiru, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom i predstavnici udruga civilnog društva pozivaju nadležne institucije na što bržu realizaciju usvojenog

Iako Zagreb redovito dobro prolazi u natječajima za najbolju organizaciju Europskog tjedna mobilnosti, još uvijek je osobama s invaliditetom pristupačna tek polovina javnih zgrada u gradu. Kako ističe Marica Mirić iz Zajednice saveza osoba s invaliditetom, "možda imamo jednu ili drugu prilagođenu zgradu, ali nemamo lanac mobilnosti".

Uvođenje usluge osobnog asistenta za osobe s invaliditetom nekadašnja je ministrica zadužena za socijalnu politiku, Jadranka Kosor, označila kao svrstavanje Hrvatske među "apsolutno najnaprednije europske zemlje". Šest godina potom, kriteriji nisu regulirani zakonom, a uslugu asistenta još uvijek ne mogu koristiti sve potrebite skupine.

Kompenzacijskim modelom skrbi društvo od invalidnih osoba čini nevidljive ljude: "Skloni ih u stranu, daj im par tisuća kuna iz mirovinskog ili socijalnih fondova, pa neka s tim preživljavaju kako znaju i umiju, daleko od očiju javnosti i bez prava na prigovor. Savjest društva tako je umirena, a invalidne osobe su prisiljene na životarenje do smrti."

Iako je Hrvatska potpisala Međunarodni sporazum o pravima osoba s invaliditetom kojim se obvezala da će "požuriti" izmjestiti osobe s invaliditetom i intelektualnim poteškoćama iz institucija, taj proces se odvija iznimno sporo.

Država je nedavno donijela novi pravilnik o dodjeli pomagala za osobe s invaliditetom čije su posljedice već vidljive - štedi se na svemu i svačemu, dotle da djeca sa teškoćama u razvoju dobijaju premalo pelena. Pravilnik ni ovoga puta ne unosi red u sferu trgovanja pomagalima, u kojoj ima mjesta za najrazličitije malverzacije, sukobe interesa i zaradu beskrupuloznih humanitaraca na besomoćnima.

Dok je u percepciji šire javnosti Neven Ljubičić ljubazan i fin gospodin, Ivo Sanader socijalno osjetljiv protivnik naglih rezova u zdravstvu, a Andrija Hebrang bešćutni redar, oni su za roditelje djece s teškoćama u razvoju koja više ne primaju naknadu putnih troškova do liječenja, jednaki – spori, od života odvojeni birokrati

Zakoni za osobe s invaliditetom koji se ne provode, političari neosjetljivi na njihove probleme, lažne udruge koje uzimaju novac i ništa ne rade, a one koje nešto pokušavaju prose za telefon i struju... Razgovaramo o Hrvatskoj? Ne o Crnoj Gori, s Miodragom Plamencom predsjednikom tamošnjeg Saveza slijepih.

Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva godinu dana „hranilo“ je osobe s invaliditetom pričom o osamdesetak milijuna kuna koja će se u 2005. ulagati u njihovo zapošljavanje. Na kraju godine, za njih se u oglodanoj državnoj kasi našlo svega osam milijuna