In memoriam Goran Vežić: objavljujemo antiratnu priču preminulog splitskog kolege, prekaljenog novinara i osnivača agencije STINA.

Tri dana suđenja generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču aktivirala su u punom sjaju nacionalističku žicu hrvatskih medija. Automatsko stavljanje većine medija na drugu stranu barikade pokazalo je koliko je "Oluja" kao neprikosnovena i superiorna vojna akcija bez mrlje u hrvatskom medijskom diskursu još netaknuta tema.

'Oluja' naknadno opravdava srpske pobunjenike dajući im napokon dovoljan razlog za pobunu, piše Boris Buden.

Zatočenici Zoran Malenić, Živko Mutić i Ranko Grbić za H-alter svjedoče da su u Lori prisilno boravili sve do kolovoza 1997. godine. Pored dugotrajnih mučenja i prisilnog rada, policajci su ih, kažu, nakon 'Oluje' prisiljavali sudjelovati u pljačkaškim pohodima po okolici Knina.

Nije problem u postojanju hrvatske i srbijanske istine o "Oluji", već u nesmanjenoj rovovskoj distanci između ta dva viđenja, piše Marinko Čulić

Tisućgodišnji mir: ne bi bilo valjano Juru Radića izjednačiti s Adolfom Eichmannom. Presnažne metafore su kontraproduktivne, jer stvaraju efekt suprotan željenom. Htijući potencirati neko zlo iznad granice koje ono objektivno doseže, trivijaliziramo neko drugo zlo u onim granicama u kojima se ono doista dogodilo. Kako, dakle, Franjo Tuđman nije Hitler, ni Radić nije njegov Eichmann - osim u činjenici da je njegov pristup Zlu jednako banalan kao i Eichmanov.

Grupni portret s tamom: Prostor prvog prioriteta za napučivanje Hrvata su bivše općine Vrginmost, Vojnić i dio karlovačke općine. Na tom prostoru je prije rata živjelo 4 259 Hrvata, a 26 298 Srba. To je gotovo potpuno prazan prostor, i nacionalni prioritet broj jedan je napučiti ga, govorio je Jure Radić predsjedniku Franji Tuđmanu u kolovozu 1995. godine, neposredno nakon Oluje .

Tko je glavni voditelj projekta gradnje mosta za Pelješac: Kao ministar obnove, Jure Radić bio je 1995. godine zadužen za terensku izvedbu politike humanog preseljenja Srba i Hrvata. Radićevo ministarstvo preuzelo je nakon Oluje svu imovinu izbjeglih Srba, uz zadatak da im trajno onemogući povrat te imovine i povratak u nju. Zakon je bio sročen tako da se izbjeglice u roku od petnaest dana moraju javiti da potvrde vlasništvo - inače će im ono biti oduzeto. Podzakonskim aktima osigurano je, pak, da se nitko ne može vratiti u roku od 15 dana. Otimačina je izvedena pod okriljem države, data joj je pravna forma, a akterima priče, izbjeglicama, ostavljena je formalna sloboda izbora.

Već dvije godine odvjetnici Ante Gotovine, jedini među braniteljima hrvatskih generala u Haagu, ustraju na tezi kako su, najprije transkripti, a potom i audiozapis Brijunskog sastanka, krivotvoreni. Od nje se nisu pomakli kada je zapisnik sastanka stajao samo na papiru, ali je nisu napustili ni sada, kada smo njegov sadržaj mogli čuti s vrpce.