Najopasniji nuklearni otpad skladišti se na lokalitetu nuklearke Krško.

Koristi li se u nuklearnoj elektrani Krško uran koji je iskopan u Kanadi, Namibiji, Nigeru ili nekoj drugoj zemlji, nije poznato. "Javnosti bi trebalo biti moguće doći do informacije otkud dolazi taj uran jer države koje ga eksploatiraju različito reguliraju tu proizvodnju. Neke države su to dobro regulirale, postavile su standarde i sigurnosti i zaštite okoliša. No, imamo i države koji nemaju regulaciju pa dolazi do problema, i za ljude koji tamo žive i rade i za okoliš", kaže Tomislav Tkalec iz Focusa.

Brz i relativno stručan odgovor na ovo pitanje bio bi da još uvijek smijemo vjerovati u sigurnost samih nuklearnih tehnologija, no da je pravo vrijeme da počnemo sumnjati u ljude koji njima upravljaju.

Dosadašnji tijek nuklearne katastrofe u Fukushimi ponovo je razotkrio svu bijedu nuklearne tehnologije i metode stalnog "stručnog" obmanjivanja javnosti od strane glavešina nuklearne industrije.

Neslavnih 25 godina: Na kontaminiranim područjima Ukrajine, Bjelorusije i Rusije manje od 20 posto djece smatra se zdravima. Broj smrtnih slučajeva u te tri zemlje, u prvih 15 godina nakon katastrofe, procjenjuje se na 237 000.

Praćenje problematike japanske nuklearne stvarnosti u hrvatskim medijima uglavnom se svelo na poziciju "sami smo sebi centar svemira", a do neophodne šire društvene rasprave koja bi uključila sve aspekte energetskog problema, sigurnosni, ekonomski, politički, civilizacijski, antropološki, nije došlo.

U pokušaju obmanjivanja javnosti u vezi zbivanja u Japanu predstavnici drugog ešalona nuklearnih stručnjaka sa zagrebačkog FER-a prinijeli su kao žrtvu i ono malo preostalog osobnog ugleda, za razliku od njihovih kolega koji su mudro šutjeli.

Nakon japanske tragedije mnogi se pitaju koliko je uopće sigurno graditi nuklearne elektrane i prijeti li ovakva katastrofa i nekim drugim nuklearkama. Vjeran Piršić napominje da očito ne postoji apsolutna sigurnost jer i najkvalitetniji reaktori ne mogu garantirati sigurnost.

Sve priče o nepogrešivim sigurnosnim sustavima nuklearki sada su karikaturalno svedene na panično zalijevanje i potapanje reaktora morskom vodom u nadi da će ih se tako uspjeti ohladiti. Još smiješnije mi sada izgledaju podaci o vjerojatnostima takvih havarija koje nuklearci redovito iznose na svojim tribinama.

SSSR je rekao da je dizajn nuklearke karakterističan za SAD i da se ništa slično ne može dogoditi njihovim nuklearkama. Černobilsku katastrofu popratile su potom identične izjave Zapada. U nastavak te priče idealno se uklapaju naši stratezi promašenih političkih i energetskih strategija...