Redatelj i pisac Boris Miljković o svom najnovijem filmu, "Povratak kući: Marina Abramović i njena deca": "Marina je bila jedna od perjanica tog vremena: stasita, visoka, velika, i fizički govoreći, i niste mogli proći pored Marine, a da ne znate da je to ta Marina, 'the' Marina Abramović. Ja sam desetak-petnaest godina mlađi od te cele generacije našeg prvog tima konceptualista, ali se jako dobro sećam tog vremena, početka sedamdesetih u Beogradu."

Marinu Abramović, punu mnoštva nerazdvojivih, snažnih, pa i strašnih, no uvijek strogo kontroliranih i cizeliranih tektonskih emocija, poriva i stanja svijesti, tek nešto malo stariju, istovremeno slobodniju i suzdržaniju, uprisutnio je još jedan punokrvni beogradski umjetnik, redatelj, pisac i scenarist, Boris Miljković, u svom dokumentarnom filmu Povratak kući – Marina Abramović i njezina djeca, vrativši time umjetnicu njezinu gradu (i obrnuto), ali i samoj sebi, "kao vlastitom domu, u sebi".

Konceptualna multimedijalna izložba kao refleksija unutarnjeg subjektiviteta.

Prikazivati podijeljenost je kao da gradiš spomenik oružju, da te uvijek opominje i podsjeća: "ne prilazi drugome, možda je naoružan". Pogled uvijek pronalazi ono što traži, osim ako je slobodan tražiti neočekivano.

Ulay, rodonačelnik artivizma: "Danas autori uglavnom ponovno izvode stare performanse, što je smiješno. U šezdesetima i sedamdesetima, performansi su bili izvođeni da budu subverzivni, a ne da se prikazuju u galerijskim 'bijelim kockama'; radili smo ih u tada alternativnim prostorima, koji su danas postali trend u artističkom svijetu."

Tanja Vujasinović, likovna umjetnica: Simptomatično je da su u hrvatskoj kulturi u velikoj disproporciji dobivena sredstva s jedne, i količina rada i kvaliteta projekata s druge strane. Mnoge udruge i građanske inicijative volonterski ili poluvolonterski odrađuju ogroman posao koji bi trebale raditi institucije.