NYC ima 1,1 milijun djece u svojim školama. 75 posto ovisi o školi za besplatni topli obrok. Bogatiji su napustili NYC početkom ožujka, pobjegli u vikendice odakle oni rade, a djeca uče putem interneta. Negdje sredinom ožujka zvuk sirena hitne pomoći počeo je nadglasavati ostalu buku velegrada. Sestre ne skidaju maske po dvije smjene, rade zaštitnike za oči od plastičnih poklopaca, kecelje od vreća za smeće, stavljaju po dva pacijenta na jedan ventilator naizmjenično. Kamioni hladnjače parkirani iza bolnica utovaruju mrtve. Podižu se šatori koji služe kao privremene mobilne mrtvačnice, brod-bolnica američke vojske s 1000 kreveta parkiran je u newyorškoj luci.

Za desetak dana kino Europa se gasi. Pokušajmo vidjeti što time gubimo, što smo već ranije izgubili i kako dalje. Studentska kina ne rade, kvartovska kina više ne postoje. Najgori ishod zatvaranja kina Europe nije otvaranje kluba za "nisku kulturu", nego rasipanje njene publike u niz izoliranih gledatelja. Kino više nije ni jedini ni najpraktičniji kanal distribucije filmova, no i dalje čini gledanje filma kolektivnim iskustvom. Gradovima trebaju prostori koji svima omogućuju jednostavan pristup kulturi i temelje se na pretpostavci da je umjetničko djelo stvar zajednice, a ne individualni komoditet.

Socijalno podrijetlo učenika pokazuje se velikim utegom u obrazovnom procesu, naročito u zemljama pogođenima ekonomskom krizom, među kojima je i Hrvatska. Pitanje klase nije nestalo iz obrazovanja, ono njime orbitira na brojnim razinama. U akademskom svijetu brojni djeluju po načelu da su radničke klase kaotične i da djeca trebaju školu da bi im se nametnula kontrola, a ne pružilo znanje. Djeca iz bogatih obitelji mnogo su slobodnija po tom pitanju - osjećaju se zaštićeno, osjećaju da je moć na njihovoj strani. Bez problema će dizati ruke, izazivati autoritete, prisvajati prostor i riskirati.

Socijalno podrijetlo učenika pokazuje se velikim utegom u obrazovnom procesu, naročito u zemljama pogođenima ekonomskom krizom, među kojima je i Hrvatska. Pitanje klase nije nestalo iz obrazovanja, ono njime orbitira na brojnim razinama. U akademskom svijetu brojni djeluju po načelu da su radničke klase kaotične i da djeca trebaju školu da bi im se nametnula kontrola, a ne pružilo znanje. Djeca iz bogatih obitelji mnogo su slobodnija po tom pitanju - osjećaju se zaštićeno, osjećaju da je moć na njihovoj strani. Bez problema će dizati ruke, izazivati autoritete, prisvajati prostor i riskirati.

Socijalno podrijetlo učenika pokazuje se velikim utegom u obrazovnom procesu, naročito u zemljama pogođenima ekonomskom krizom, među kojima je i Hrvatska. Pitanje klase nije nestalo iz obrazovanja, ono njime orbitira na brojnim razinama. U akademskom svijetu brojni djeluju po načelu da su radničke klase kaotične i da djeca trebaju školu da bi im se nametnula kontrola, a ne pružilo znanje. Djeca iz bogatih obitelji mnogo su slobodnija po tom pitanju - osjećaju se zaštićeno, osjećaju da je moć na njihovoj strani. Bez problema će dizati ruke, izazivati autoritete, prisvajati prostor i riskirati.