Nedavno su dva poznata domaća ekonomista objavili knjige: Željko Rohatinski objavio je knjigu Kriza u Hrvatskoj, a Velimir Šonje je Euro u Hrvatskoj: Za i protiv, u kojoj se zalaže za uvođenje eura. Taman kada bi se činilo da su domaći ekonomisti uplovili u mirnu luku članstva u eurozoni, na zapadu se otvoreno govori o kraju neoliberalizma, o nužnosti demokratizacije monetarne politike, o eksperimentima kao što su zajamčeni temeljni dohodak i zaposlenje, o zelenom "New Dealu".

U prvim Povijesnim usporednicama donosimo usporedbu Nadie Comaneci i Hrvatske nogometne reprezentacije 2018.

Od 2000. godine zamjećuje se globalni trend osnivanja privatnih - profitnih muzeja. Procjenjuje se da ih je preko 70% (umjetničkih) niknulo milenijskih godina. Taj trend dao je rastakanju javnosti institucije nove, nestidljive razmjere. Misija je profit, politizaciju se uokviruje prema ciljanoj tržišnoj niši. Žive od komodifikacije kulture, hrane se selfie industrijom i parazitiraju na reprezentacijskom kapitalu koji im poklanja slavno - javno - ime. Opstaju na nevoljkosti državnih legislativa da zaštite pojam muzeja. Pop-up ekonomija kaplje do novog dna, a već sada postoji Muzej pizze, Muzej sladoleda, Muzej kobasica...

Živimo preko svojih mogućnosti i zato treba uvesti zabrane, bez obzira na to što ih nitko ne voli. Otići u grad autobusom (ili biciklom) umjesto autom, nije prestroga mjera. Zašto jednostavno ne zabranite plastična pakiranja ako nisu potrebna? U ustavu se nigdje ne spominju boce sa sokom od rabarbare pomiješanim s mineralnom vodom. Ono što smatramo potrošačkom slobodom, u stvari je često samo udobnost koja se skriva pod pojmom prava. Potrošačke zabrane ograničavaju slobodu potrošnje, a ne političku slobodu.

Država je dužna, pa i silom, ugurati ključ u bravu tzv. poduzetnicima koji varaju radnike.

Bojan Stojčić, autor knjige Hotel Bristol: O Zidovima Sarajeva 1996. - 2019.: "Sarajevo i BiH postali su taoci opštih mjesta svog identiteta kao što su rat, Olimpijada, new primitives, sarajevski pop-rok 80ih. To ne govorim iz nostalgičnih pobuda, već iz straha da društvo koje ništa novo ne proizvodi nema nigdje drugo nego nazad. Izdvojio bih rad Viva la Transicion iz 2015., natpis na tramvaju koji je kružio gradom mjesec dana. Tramvaj je model Tatra T3, proizveden u Čehoslovačkoj 70ih, kupljen od strane Jugoslavije istih godina. Te dvije zemlje danas ne postoje, ali on i dalje kruži gradom."

Visokofoteljaši nogometne industrije htjeli bi nas uvjeriti da je Mario Balotelli glup, nezreo i nedorastao, čovjek koji ne zna iskoristiti svoj talent. Ali Balotelli nije glup, nego nije pokoran. I tu je sav problem koji industrija ima s njim. On ne mitologizira nogomet, ne prodaje priču o beskrajnoj ljubavi za svoj posao. Naravno, igranje nogometa mu nije mrsko, ali ne da mu se bezglavo verati stepenicama kapitalističke pohlepe. Balotelli radije ode doma i skače na trampolinu.

Porast cijena stanovanja doveo je do porasta beskućništva diljem Europe. U Zagrebu je danas ispred Predstavništva Europske komisije predstavljena europska građanska inicijativa Stanovanje za sve. Cijene stanova lete u nebo, a rješavanje stambenog pitanja u postojećim uvjetima kredita za ljude koji nemaju nasljedstvo gotovo je nemoguće. U Hrvatskoj država i gradovi osiguravaju samo 2 posto javnog stambenog prostora, dok je u gradovima poput Beča i do 60 posto takvih prostora. Stručnjaci inicijativom pozivaju građane da se uključe u rješavanje ovih problema. "Stanovanje treba postati društvena briga, a ne sredstvo za profit nekolicine", poručuje Iva Marčetić iz Pravo na grad.

Hrvatska je bila snažno pogođena svjetskom ekonomskom krizom 2008. koja je dovela do značajnog porasta nesigurnih oblika rada, nezaposlenosti, degradacije radničkih prava te uvjeta rada. Nedavno objavljenom publikacijom 'A i uvijek se nađe netko tko će raditi za manje' htjelo se saznati na koji su način promjene radnog zakonodavstva u kontekstu ekonomske krize utjecale na uvjete rada mladih – plaće, vrsta ugovora, radno vrijeme, prava općenito.

Glasina o potencijalnom otvaranju Starbucksa na Cvjetnom trgu nije podigla veliku prašinu, kao što ovih dana vijesti o Cvjetnom trgu ne izazivaju naročitu reakciju. Trg koji je inspirirao umjetnike, građane i aktiviste danas se pretvorio u izgubljen teritorij kojim se mučno baviti – kad je već izgubljen, koga briga što će se tamo otvoriti? Ta glasina čini se konačnim zatvaranjem kružnog procesa komercijalizacije trga, a u svakom je slučaju zgodan povod da se još jednom zapitamo što je Cvjetni trg bio i u što se pretvorio, te što je trg kao javni prostor danas.