Današnja distopijska težnja za totalnom kontrolom mišljenja, djelovanja i stvaranja, suočena sa svjetskim borbama za slobodu, pokazuje da je upravo totalna kontrola utopija. Postoje, naime, brojni ljudi i brojne skupine ljudi koje se ne daju pokoriti, uništiti i iskorijeniti, a ključ njihova uspjeha nisu toliko precizni planovi, mudre strategije i lukave taktike, koliko temeljna odluka da se odbaci uvriježene okvire i okove života te da se živi slobodno, ili barem slobodnije.

Ovo je zalazak jedne ere, i ukoliko se ne promijeni smjer i način kretanja u iskorištavanju i potrošnji resursa, sve je izvjesniji svijet pun nemira i kaosa. Bez zajedničke suradnje na iznalaženju izlaska iz suludog potrošačkog životnog stila, uništavanja najvrednijih svjetskih ekosustava i klime, ratova za resurse, teže dostupnosti odnosno sve većih cijena najvažnijih energenata, nije moguće uspjeti. Solo brijači, etički potrošači kao zasebni samodopadni akteri u društvu, izolirani eko rajevi, i slična uskogrudna tapkanja nemaju utjecaja na društvo, a taj utjecaj je ono što tražimo.

Probijanje kroz izborne programe hrvatskih stranaka pokazuje da naša plavo-zelena kiflica ostaje bez preciznih, jasnih i opipljivih koraka prema održivijem društvu, premda je upravo to ono što bi joj bilo najpotrebnije. Naposljetku, niti jedan političar i političarka u svojim predizbornim govorima neće nam obećati zadržavanje, pa čak i povećanje kvalitete života, ali uz manju potrošnju i štednju energije. Jer tko bi onda glasao za njih?

Nekadašnji ponos različitosti koje se sjedinjuju u zajedničke vrijednosti i politiku koja poštuje socijalna i ljudska prava te zaštitu okoliša, prečesto prijeti izobličiti se u suprotstavljene uskogrudne brloge, gdje caruju lokalni kaprici. U tom smislu strukturalne klimavosti, sporosti povezane s neučinkovitošću te opće neusuglašenosti oko temeljnih pitanja, EU su jedina konkurencija Ujedinjeni narodi. Fora je u tome kako jest točno da je EU manji žderonja od SAD-a, ali da ga i oni vole papati, vole: i energije i stakleničkih plinova, i hrane i pesticida, i čistog neba i jeftinih letova avionom.

Kada bismo svi na planeti živjeli kao prosječna osoba u SAD-u trebalo bi nam pet planeta. Stav američke elite na čelu sa sadašnjim predsjednikom, kada ih se gnjavi s onim minornim Kyoto protokolom, kaže kako američki način života nije za pregovaranje. A čiji je? Kineski? Peruanski? Makedonski? Korporacije (naftne, bankarske, prehrambene, automobilske…) su pumpači neodrživog apetita koji ždere cijelu planetu, vojska SAD-a je čuvar pumpi, jamac sigurnosti da prijeko potrebni resursi i robe ne završe na krivoj adresi, a politika uz pomoć medija ima za cilj uvjeravati nas kako pumpanje nema vijek trajanja te kako može teći unedogled.

Mnoge zemlje Južne Amerike prošle su svu silu državnih i vojnih udara, diktatura i totalitarizama, državnog terora i gerilskog teroriziranja. Danas mnoge o tim temama govore u prošlom vremenu i većina ih spada u ono što se kolokvijalno naziva krugom demokratski uređenih država. Razdirana gerilskim napadima, Kolumbija je širom otvorila stranom kapitalu za eksploataciju nafte. Brazil i Meksiko uništava, između ostaloga, prljavi biznis s biogorivom.

Mnogi danas ističu kako se Južna Amerika crveni, ne od stida, već od premoći ljevičarskih ideja i partija. U Venezueli ne skrivaju kako žele stvoriti novo društvo, i pritom ističu da ne žele ponavljati greške diktature proletarijata niti onoga za što je Che Guevara umro. Ipak, neke posljednje najave koje dolaze od samih revolucionara upozoravaju da bi oni mogli ponoviti kubanske greške.

Industrijski svijet vidi Afriku manje kao područje za razvoj, a više kao brdo resursa za pokupiti. Koliko je Afrika siromašna u novcu, toliko je bogata u resursima. To su vrlo dobro znali svi koji su je pljačkali i prekrajali, od doba robova, preko kolonizacije, do današnjeg humanitarnog cementiranja pozicije žrtve. Cijeđenje se nastavilo i u eri globaliziranog svijeta, pa Afrika više troši na otplatu vanjskih dugova Svjetskoj banci i MMF-u, nego što ulaže u zdravstvo ili školstvo.

Philip Stephens, kolumnist neoliberalnog magazina Financial Times, kaže kako će slijedeća faza globalizacije najvjerojatnije imati azijsko lice. Amerikancima i Europljanima to sigurno neće biti ugodno. I zaista neće. I jedni i drugi su svjesni da azijski kontinent dobiva sve više na važnosti i moći.

Mala škola ratova za resurse:Zbog blizine Rusije, koja tradicionalno polaže pravo na ovo područje, i sve prisutnijeg pozicioniranja SAD-a u regiji, nadmudrivanje starih rivala vidljivo je najviše u kavkasko-kaspijskoj regiji. Kako smo naveli u prvom dijelu feljtona, zajedno sa Bliskim istokom ovo područje čini "stratešku elipsu". Radi se o područjima bogatim naftom i plinom bez premca u svijetu, a samim tim su magnet za ratove i sukobe za resurse.