Objavljujemo izlaganje američkog diplomate i međunarodno-političkog analitičara Chasa W. Freemana na konferenciji Bliskoistočnog političkog savjeta: "Kako izraditi dosljednu strategiju za snalaženje po Bliskom istorku, kad su tamo ljudi tako prokleto nedosljedni? Vreme je da se zemljama u regionu prepusti odgovornost za ono što rade, umesto da im svojim postupcima dajemo slobodu za neodgovorno ponašanje."

Neoislamistička Stranka pravde i razvoja (AKP) turskog premijera Erdogana, počela se 2007. otvarati prema zemljama bližeg i daljeg okruženja. Sve do 2011, dok je Turska vodila politiku "nula problema sa susjedima", suradnja s arapskim državama uključujući i sa Sirijom bila je uspješna.

Kolika je vjerojatnost da Izrael bombardira Iran? Koliko su izraelske prijetnje masivnim zračnim udarom ozbiljne? Ako jesu, koliko smo blizu obračunu? Izrael odavno ponavlja kako neće dopustiti Iranu da ovlada nivoima nuklearne tehnologije koji omogućavaju izradu atomske bombe.

Zagrepčanka Mirela i Iranac Ali već mjesecima bezuspješno pokušavaju sklopiti brak. Republika Hrvatska im ne priznaje pravo na građansko vjenčanje, Iran pak dopušta samo vjerski brak. Život im protječe u utrci za dokumentima koje ne mogu dobiti, a Islamska zajednica proglasila je svoju nezainteresiranost za čitav slučaj.

Zahra Rahbar Nia, iranska umjetnica i dekanica Fakulteta za umjetnost pri ženskom sveučilištu u Teheranu: Stanje ljudskih prava u Iranu nije ništa gore nego u drugim dijelovima svijeta. Definicija demokratskih standarda je različita od kulture do kulture, pa je logično da se nešto što je prihvatljivo u jednom kraju, drugdje smatra lošim.

Američko-iranski hladni rat će se nastaviti, ukoliko ne dođe do izraelsko-iranskoga vrućeg okršaja. Nastaviti će se, po svoj prilici, i nuklearna trakavica u trokutu SAD-Izrael-Iran.

Kad je riječ o nuklearnom oružju, Izrael se pridržava "politike ambiguiteta". Nikada nije priznao da ga ima niti je to demantirao. Neslužbeno se, međutim, jako trudio dokazivati kako je "odgovorna zemlja", za razliku od Irana, koji to navodno nije.

Nemoguće je za sada prognozirati kako će se stvari u Iranu dalje razvijati, no valja se podsjetiti da je politička kriza, koja je kulminirala s Islamskom revolucijom 1979., sazrijevala čitavih godinu dana. Međutim Iran 2009. i onaj od prije 30 godina, nisu isti. Revolucija iz 1979. neće se ponoviti. Neće biti "obojene revolucije" i neće biti promjene režima, ali može doći do personalnih rošada u okvirima teokratske države.

Američke kompanije, zbog postojeće zabrane, ne posluju direktno sa iranskim naftnim izvoznicima, ali veselo kupuju tu istu naftu na roterdamskoj, tokijskoj ili nekoj drugoj burzi posredovanjem raznih brokera, ne kao "iransku", već kao "anonimnu", iz kolektivnih naftnih depoa.

Noam Chomsky govori o aktualnim američkim pripremama za napad na Iran: Međunarodni odnosi se vode vrlo slično mafiji. Kum ne prihvaća neposlušnost, čak ni od malog trgovca koji ne želi plaćati za zaštitu. Mora postojati poslušnost, inače se ideja da se naredbe ne moraju slušati može opasno proširiti. Nezavisan razvoj može biti virus koji će zaraziti i druge. Nezavisnost je bio glavni razlog napada SAD-a na Vijetnam, Kissinger je Allendea u Čileu opisao kao nezavisnog, a sa Kubom je sve izričito jasno iz internih spisa. SAD će nastaviti kažnjavati Iran zbog njegova inata.