Ako se ikad zateknete u Britanskoj Kolumbiji na samom zapadu Kanade, prva će vam pomisao biti: kako li je samo sve veliko. Impresionirat će vas ogromne prašume prepune medvjeda i velikih rijeka, u kojima lososi putuju do Tihog oceana, najveće vodene površine na svijetu i doma najvećih sisavaca na planetu, impozantnih kitova. Druga pomisao će vam biti: tko su ljudi koji su tisućama godina živjeli u skladu s takvom prirodom? Da Pocahontas danas živi u Kanadi, vjerojatno bi živjela u nekom od rezervata ili bi se preselila na ulice gradova. Postojala bi velika vjerojatnost da joj je netko u obitelji alkoholičar, beskućnik ili da je proživjela neki oblik nasilja.

Zajednice poput ovih u kolumbijskom Cerrejonu plaćaju cijenu računa za struju nas u Europi, gdje se izvozi najveći dio ugljena. Dok gledam uništen krajolik ugljenokopa kako se prostire duž cijelog horizonta, ne mogu prestati razmišljati kako je lako pretvoriti produktivni i složeni ekosustav u mjesečevu površinu, a samo-održive lokalne zajednice u urbaniziranu sirotinju. Ugljen nije nimalo jeftin, njegova visoka cijena skrivena je u klimatskim promjenama, uništenju ekosustava, zemlje i vode.

U Zadru je danas održana akcija solidarnosti s pokretom kanadskih Indijanaca "Idle no More" koji se bore protiv sličnih nasrtaja na zakone kakav se i u Hrvatskoj događa preko prijedloga Zakona o strateškim investicijama

Kanadske vlasti pokušavaju ušutkati glasove za prava urođenika na zemlju. Sve ide prema tome da će 29. lipnja, za kada su zakazani prosvjedi diljem zemlje, biti dan kada će urođenici djelovati, a mi ostali ćemo kukati o zakašnjelim vlakovima i prometnim zastojima. Ali slušajući Shawna Branta, shvatila sam da bi taj dan mogao biti i nešto drugo: opći dan akcije za prava kanadskih urođenika, dan kada svi odbijamo šutjeti.