Goranka Matić, fotografkinja: Prostor tolike energije, što ljudske, što emotivne, protiv rata, protiv svih tih zbivanja, tako da kad pogledaš sad tu neku smirenost, bez obzira što postoje neki protesti, kao da se grad potrošio. Meni je takav dojam, s obzirom na te 90te godine koje su bile mnogo snažnije. Mislim da ljudi nisu svesni koliko je Beograd bio protiv svega toga. Ja sad baš i nisam bila na protestima, ali vidim po broju ljudi.

Dušan Šaponja i Dušan Čavić novinari su svakodnevice, pred njihovu kameru mogu stati i staju svi, što kanal Marka Žvaka čini jednim od rijetkih, ako ne i jedinim medijem u regiji koji znatiželjno, otvoreno i solidarno pristupa društvu u kojem živimo i svemu što jedno društvo čini. "Kad smo se upoznali bili smo klinci, bio je rat i bilo je odlično što smo bili izolovani u nekom amaterskom pozorištu, sklonjeni od ludila", priča Čavić. "Neka mantra u početku nam je bila, da snimamo ono što bismo mi voleli da gledamo, a time se rukovodimo i danas", kaže Šaponja.

Debitansko dugometražno igrano ostvarenje Marka Đorđevića jedno je od iznimno rijetkih koja su u stanju gledatelja u hipu izvući iz nepojmljivog užasa ljudskog izopačenja. Moj jutarnji smeh je film o Dejanu, tridesetogodišnjem muškarcu iz 21. stoljeća koji još nije imao seksualni odnos s djevojkom. U vremenu pornografije i maničnog seksualiziranja baš svega, u kojemu mašinerije ambicioznih (ne)moćnika svakodnevno smišljaju kako da (se) svi samo što više i brže "troše", Dejan je neka vrsta laičkog jurodivog, suvremenog Idiota, "teška dobričina" koja nema ni taštine ni sebičnosti, a kamo li "muškog ponosa". Najkraće, i najljepše rečeno: nesnađeni.

Na Beogradskom sajmu knjiga će i ove, kao i prethodne godine, Medija centar Odbrana, izdavački centar Ministarstva obrane, predstaviti knjigе Nebojše Pavkovića, ali i organizirati tribinu posvećenu NATO intervenciji na kojoj će govoriti i osuđeni ratni zločinci Vladimir Lazarević i Vinko Pandurević. Fond za humanitarno pravo ističe da se MO promocijom, kao i financiranjem knjiga i javnim tribinama na kojima govore osuđeni za najteže zločine, otvoreno ruga žrtvama zločina i demonstrira jasna privrženost politici koja je dovela do brojnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije.

Tri izvanredna filma u samo jednom danu, put oko svijeta i put kroz vrijeme u jednom dahu.

Iako sam odrastala u Dalmaciji, Olivera Dragojevića najviše sam i najčešće slušala u Beogradu. Nije u tome bilo nikakve provokacije ni bunta, kao što ga nema ni u ovom tekstu koji pišem. Želja mi je samo da zabilježim trag jedne ljubavi. Oliverova muzika naprosto se mogla čuti i voljeti svugdje – od željezničkog kolodvora do Knez Mihajlove, od Zvezdare do Zemuna. Beograd ga je volio i Beograd ga ima pravo voljeti.

Kao što se moglo i očekivati od autorice Arafa, Pandorine kutije i Putovanja prema suncu, i najnovije ostvarenje Yeşim Ustaoğlu Clair-obscur iznimno je djelo, jedno od najboljih, ako ne i najbolje prikazano na 45. festu, netom završenoj beogradskoj međunarodnoj filmskoj manifestaciji koja je i ove godine brojnim zainteresiranima omogućila da biraju u možda i previše šarolikom programu od gotovo stotinu naslova i desetak kategorija.

"Treba nam zemlja nova, da java postanu sni", pjevao je u nedjelju Kralj Čačka na malom dobrotvornom koncertu za izbjeglice u Beogradu. Više od tisuću izbjeglica, uglavnom Afganistanaca, zimu provodi na hladnoći u barakama, između kolodvora koji ih više nigdje ne može odvesti, i Beograda na vodi, zbog kojeg bi se vrlo skoro mogle rušiti i barake i "afganistanski" park. Iz Mađarske se čuju najave kako se više preko granice neće puštati ni dosadašnjih deset osoba dnevno, a s hrvatske granice se ne libe slati pse, tući i zatvarati sve koji pokušaju prijeći granicu.

FAF – manifestacija koja ustrajava na zajedništvu i jasnom društvenom angažmanu.

U subotu se na ulicama Beograda okupilo više desetaka tisuća ljudi zahtijevajući smjene i kažnjavanje odgovornih za rušenje u Savamali i ugrožavanje sigurnosti i slobode kretanja.