Ekonomski rast u kojem koristi nisu široko rasprostranjene neće mnogo koristiti konsolidaciji liberalne demokracije. Dapače, prije bi se moglo reći da će štetiti. Na dugi rok, potrebno je ozbiljno promisliti o tome kako ponuditi novi oblik ekonomske sigurnosti građanima. Bez toga, nećemo moći izaći iz legitimacijskog limba i neće biti konsolidacije osnovnih institucija liberalne demokracije.
Domaći ekonomski eksperti malobrojna su i homogena skupina, koja voli reciklirati šablonska rješenja i davati si nagrade. Paralelno s njima nastaje nova grupa libertarijanaca koji vatreno zagovaraju svoju političku agendu. Njihova ekspertiza ideološki je motivirana i često činjenično neutemljena - nedavno su predložili Teksas kao primjer u koji bi se Hrvatska trebala ugledati.
O tzv. "poreznoj reformi" ministra financija Zdravka Marića već se dosta govorilo. Kao i o otporu kojeg Most pruža pojedinim elementima te reforme. Međutim, postoji jedan apsurd koji je dosad prošao nezapaženo - reformu zagovara stranka čiji birači neće od promjena imati koristi, tj. HDZ, a protivi joj se stranka čiji bi birači mogli imati koristi, odnosno Most.
Kada se najavljena "porezna reforma" bliže pogleda, ispada da je najkrupnija promjena ta da će se spustiti porezni prag za one čije se plaće oporezuju najvišom stopom: zadnji porezni razred se neće više oporezivati s 40 posto nego s 36 posto. To se odnosi na plaće više od 17 i pol tisuća kuna. Ovom se reformom u osnovi porez na dohodak mijenja tako da najbogatiji dobiju još više.
Film Gazda Daria Juričana treba biti obavezna lektira za sve one koje zanima kako zaista funkcionira hrvatska privreda. Sad kada je film pušten u kinodistribuciju, makar ograničenu, možda se smijemo nadati da će tema Agrokora prestati biti tabu.
Ne moramo biti osuđeni na izbor između današnjeg konzervativnog središnjeg bankarstava i neuračunljive alternative. Postoje bolje opcije. Jedna od opcija koja posebno obećava zove se "kvantitativno popuštanje za narod".
Stavovi prema nejednakosti hrvatskih građana tipični su za većinu europskih zemalja, bez obzira je li riječ o europskom istoku, zapadu ili jugu. Hrvatska nije patološki slučaj, već sasvim obična zemlja. U svim zemljama ljudi podržavaju smanjivanje ekonomskih razlika.
Kistanje, Bebrina, Andrijaševci, Viljevo, Knin... Što politika nudi takvim mjestima? Jesu li ekonomski deprivilegirane sredine pogodno tlo za neku hrvatsku inačicu Brexita? Ako ih neko uvjeri da je Bruxelles novi krivac za njihove probleme (jer Beograd očito više ne može biti), ove sredine će postati hrvatski ekvivalent Walesa i Sjeverne Engleske.
Odgovor je vrlo jednostavan: kada bi svi u društvu to htjeli, temeljni dohodak bi se mogao uvesti vrlo brzo. No s obzirom da u hrvatskom društvu ne postoji nijedna politička snaga koja bi taj projekt povela, temeljni dohodak za sada nije realan. Iz financijske perspektive on uopće nije nemoguć. Porezom na turističku rentu već bi se pokrilo više od polovice potrebnog iznosa.
Čak i ako od hrvatske države ne možemo očekivati da postane aktivni strateški igrač s onim što još posjeduje, valjda je u stanju da bude rentijer. Barem to može svatko. Međutim, čini se da Vlada ni to ne želi.
