Ima jedna karakteristika Izgradnje mira o kojoj se ne govori, vrlo rijetko točnije. Čitam jučer u nekoj relevantnoj studiji kako autorica neće dati definiciju Izgradnje mira, naime ima ih mnogo i ovise zapravo o tome tko definira. Vodi me to ka sjećanju na zabrinutu Korejku iz njujorškog UN-ovog ureda za podršku izgradnji mira: "Mi ne znamo što je Izgradnja mira."
Zašto smo zaboravili ideju da cijela Hrvatska postane veliki vrt, koja se jasno ukazala tokom proljetnih mjeseci pandemije? Kako ćemo organizirati školu u skoroj, ali i daljoj budućnosti? Kada ćemo prestati oružje opisivati kao kultno, legendarno, atraktivno? Zašto nećemo odmah ukinuti sve one besmislene općine, gradove, županije, koji su forma u najgorem obliku i samo su nam smetali kada je bilo gusto proljetos i opet će? Navikavanje na odstupanja nam treba, pametna navikavanja, koja nisu ništa drugo nego odmak od forme, ka bitku, bitnom, sadržaju.
Kolike su šanse za promjenu u Hrvatskoj? Promjenu poltika, javne atmosfere, povratka vjere u pravdu, znanje, vrijedan i primjereno plaćen rad. Odsustvo straha od bahatosti, vlastite neprimjerenosti jer nam stalno govore da nismo pravi, lojalni, dovoljno dobri, prozivaju, prijete nam, češće uvijeno no izravno no ima i toga.
Koliki je put od cinizma do bijesa? Koliko traje pomak od odmahivanja do uključivanja?
Manje od pet posto djece krenulo je u nižim razredima u školu jučer - pljuska za buđenje.
Koji je značaj raspeća? Tko je danas na meti onih što bi razapinjali, ali srećom ne mogu?
Koliko će trajati? I ne shvaćamo besmisao tog pitanja. Koliko će trajati - što? Život?
Zemlja se uravnotežuje, ne trpi vladare. Govori - svi zaslužujemo dom otporan na potres.
Inficirani smo, neočekivano, i virusom koji se zove - "drugačiji svijet je moguć".
Korona je test, izazov. Sada osjećamo priliku da budemo drugačiji, da živimo drugačije, da pazimo na one "neproduktivne" – starije, bolesne, na djecu. Otvoren nam je prozor da sagledamo masovni turizam kao štetan, kao način bijega od samih sebe u kojem čak niti ne uživamo. Jedan mali, sićušni organizam, pojavio se kao ogledalo naše civilizacije. Sva moralna poduka ovoj kulturi iskorištavanja drugih sažeta je u rečenici čovjeka koji se oporavio od zaraze: "Najteža mi je bila pomisao da bih mogao nekoga zaraziti."
