Ima, pitanje je samo za koga. Prvog maja (svibnja) se navršava 100 dana trenutne (13. po redu, za praznovjerne!) Vlade RH. Izvršna vlast je toliko puno radila na provedbi svog programa ekonomske transformacije Hrvatske da se za Prvi maj zaslužila malo i odmoriti. Ili?
Pretvaranje domaćih i EU-političara da su stvari pod kontrolom ima svoju cijenu i nju uvijek plaćaju najslabiji: siromašni, đaci, studenti/ce, penzionerke i penzioneri ili pak svi građani – kada izbije ekonomska kriza. Vožnja po sadašnjim pravilima vodi u krivom smjeru, a gradnja institucija koje bi nas povele u pravom traži znatno odvažnije korake od onih koji su trenutno politički realni.
U iščekivanju proračuna za ovu godinu nikako ne ohrabruje premijerovo usko poimanje društvenog razvoja i gledanje fiskalne konsolidacije u pozitivnom svjetlu. Uz antidemokratski nastrojenu Vladu ne samo da ne možemo ići naprijed, nego se nekim distopijskim vremeplovom vraćamo tamo negdje u 1941.
Kombinacija proračunskog stezanja remena s antidemokratskim tendencijama je već puno puta viđena na europskom nebu, i to baš svaki puta s negativnim posljedicama. Plodove nekog budućeg rasta BDP-a Hrvatske neće svi moći ubrati, a neće nas se puno niti pitati.
SOLIDAR, europska krovna organizacija udruga koja za cilj ima promicati socijalnu pravdu, izdala je publikaciju Progresivne strukturalne reforme, u kojoj sugerira petnaest ključnih reformi koje bi trebale služiti poboljšanju socijalne slike društva, koje je sasvim kompatibilno s ekonomskim napretkom. One se tiču područja obrazovanja, redistribucije te jednakosti.
Nastavak izvanrednog stanja u Francuskoj i šire nesumnjivo šalje poruku da se rat (nekome) isplati te da je vojno-industrijski te sigurnosni kompleks taj koji ubire benefite. A pravila Pakta o stabilnosti i rastu svojom su neopravdanom rigidnošću tome sasvim sigurno (in)direktno pridonijela.
Junckerov plan će zasigurno pomoći da se socio-ekonomski problemi donekle prevladaju, ali način na koji je posložen te njegova veličina sugeriraju da ne nudi potpuno rješenje za ekonomske boljke EU-a niti pak pojedinih zemalja članica.
Odlazak čelnika najvećih domaćih sindikalnih organizacija vodstvu HDZ-a podigao je nemali broj obrva. Spomenuta je stranka svojim gostima "možda sigurno" pokazala najpoznatiji nepostojeći "predizborni" program. A kako predizborne kampanje samo što nisu počele, nije nebitno kome će se priključiti sindikalna ekipa, kako u kontekstu same političke borbe, tako i u kontekstu potencijalno podebljanih državnih rashoda u vremenu kada je svaki glas bitan.
Program Jeremyja Corbyna, kandidata za predsjednika britanske Laburističke stranke, daje glavnu ulogu javnom sektoru kao pokretaču investicija. U Hrvatskoj takvu razvojnu državu ne možemo imati bez reforme javne uprave. Valja se pitati što je s našim institucijama koje daju financijske potpore privatnom sektoru i koliko one mogu služiti pokretanju ekonomije. Možemo li otvoreno razgovarati o ulozi HNB-a, kako prije zaoštravanja ekonomske krize, tako i u njoj?
Mogu li se, u zemljama zahvaćenim krizom, građanke i građani odnosno privreda u cjelini nositi s tolikom razinom neizvjenosti koju stalne najave reformi nose sa sobom? Paradoks modela razvoja koji je trenutno u primjeni u Grčkoj ili Hrvatskoj sastoji se u tome da, što je neka zemlja u ovoj igri "uspješnija", to je veća destrukcija njenog socijalnog tkiva i time sve manje nalikuje na održivi društveno-ekonomski model koji bi zapravo trebao biti stvarni cilj.
