Zapadni su saveznici iskoristili unutrašnji sukob Libijaca za promociju vlastitih interesa na nemirnim obalama južnog Sredozemlja. Amerikanci će sa svojim NATO-om steći važno strateško uporište na tlu Afrike i zadržati vlastiti udio u raspodjeli libijskog naftnog bogatstva. Šlepajući se za Washingtonom, Sarkozy i Cameron se dodvoravaju segmentima vlastitih elektorata još uvijek nostalgičnim za minulim vremenima "kolonijalne slave".
Mahmud Abas, predsjednik Palestinske uprave i Palestinske oslobodilačke organizacije, predat će 23. rujna UN-u zahtijev za priznavanje palestinske države u granicama iz 1967. U Kairu je prethodno dobio jednoglasnu podršku Arapske lige.
"Demokracija" nakon "revolucije": 9. rujna održani su građanski prosvjedi protiv egipatske vojne hunte, nakon kojih je dio demonstranata okupirao izraelsko veleposlanstvo u Kairu. Upad u ambasadu bio je povod vojnoj hunti za aktiviranje Zakona o izvanrednom stanju.
Libija: Režim se očito urušava. Njegovi se kadrovi osipaju. Mnogi su prešli na pobunjeničku stranu. Čitave vojne jedinice. Ali sve to ne znači da je Gadafi gotov. On još uvijek raspolaže, ne samo sa dovoljnim snagama za obranu Tripolija, već i za ofenzivna djelovanja.
Iako demokracija nije prva briga vojnika i onih s kojim će se udružiti - politički sustav mora postati otvorenijim. Ni socijalna pravda nije baš pri srcu vojnicima i gore spomenutim grupama domaće buržoazije, ali će morati ponuditi građanima bolje uvjete života, bolje perspektive mladima, bolje školstvo i bolju zdravstvenu zaštitu.
Mubarak je odstupio na isti dan kada je, prije 32 godine, iranski šah pobjegao iz zemlje pred narodnom pobunom - i to baš u Egipat. Na isti dan iz zloglasnog zatvora u Južnoj Africi pušten je Nelson Mandella, a i rođendan je pokojnog egipatskog kralja Faruka, kojemu je tako pružena posthumna satisfakcija.
Tijekom egipatskih prosvjeda nacionalna televizija držala se teze kako su glavni organizatori pobuna Muslimanska braća u partnerstvu s Hamasom, Hezbollahom i Iranom te da se udružuju s kriminalcima, kako bi izazvali kaos i proveli svoje mračnjačke planove. Takvi su argumenti bili dovoljni Amerikancima da Mubarakov režim snabdijevaju oružjem.
Kao i u Tunisu, egipatske su vlasti tvrdile kako su uspješno prebrodile udare globalne financijske krize. Obje su zemlje privlačile inozemne investitore, turizam je cvjetao, građevinarstvo doživljavalo neviđenu ekspanziju. Iz međunarodnih financijskih institucija stizale su samo pohvale.
Tunis: Sindikati su u posljednjih sedam dana praktično preuzeli vodstvo narodne pobune, a pridruživanje dijela policije prosvjednicima moglo bi biti najava šireg pokreta. Vojska, koja se s procijenjenih 45 000 ljudi ne bi mogla suprotstaviti policiji, zasad se politički ne izjašnjava.
Tunis: Nitko nije predvidio da bi socijalni protesti što su počeli 17. studenog samospaljivanjem nezaposlenog dvadesetšestogodišnjeg Mohameda Buazizija sa univerzitetskom diplomom u džepu, u provincijskom gradiću Sidi Buzeid, mogli pokrenuti općenarodnu lavinu osporavanja autokratskog režima predsjednika Zin Al-Abidin Ben Alija.
