Znate kaj, mladi gospon. Stoke kod nas ima i puno više. Ja bih osobno bil za Staljina, nama treba čvrsta ruka, a taj je bil dobar. Samo je fmrl. E, to bi onda bilo nešto...
Šok i nevjerica. Taksist s krunicom glasat će za SDP. Vrag je odnio šalu, ankete nakon toga više ne trebaju, vidimo kamo stvari idu.
Tisućgodišnji mir: ne bi bilo valjano Juru Radića izjednačiti s Adolfom Eichmannom. Presnažne metafore su kontraproduktivne, jer stvaraju efekt suprotan željenom. Htijući potencirati neko zlo iznad granice koje ono objektivno doseže, trivijaliziramo neko drugo zlo u onim granicama u kojima se ono doista dogodilo. Kako, dakle, Franjo Tuđman nije Hitler, ni Radić nije njegov Eichmann - osim u činjenici da je njegov pristup Zlu jednako banalan kao i Eichmanov.
Grupni portret s tamom: Prostor prvog prioriteta za napučivanje Hrvata su bivše općine Vrginmost, Vojnić i dio karlovačke općine. Na tom prostoru je prije rata živjelo 4 259 Hrvata, a 26 298 Srba. To je gotovo potpuno prazan prostor, i nacionalni prioritet broj jedan je napučiti ga, govorio je Jure Radić predsjedniku Franji Tuđmanu u kolovozu 1995. godine, neposredno nakon Oluje .
Tko je glavni voditelj projekta gradnje mosta za Pelješac: Kao ministar obnove, Jure Radić bio je 1995. godine zadužen za terensku izvedbu politike humanog preseljenja Srba i Hrvata. Radićevo ministarstvo preuzelo je nakon Oluje svu imovinu izbjeglih Srba, uz zadatak da im trajno onemogući povrat te imovine i povratak u nju. Zakon je bio sročen tako da se izbjeglice u roku od petnaest dana moraju javiti da potvrde vlasništvo - inače će im ono biti oduzeto. Podzakonskim aktima osigurano je, pak, da se nitko ne može vratiti u roku od 15 dana. Otimačina je izvedena pod okriljem države, data joj je pravna forma, a akterima priče, izbjeglicama, ostavljena je formalna sloboda izbora.
Politička analiza: HDZ i SDP razlikuju se danas svojim programima otprilike koliko Coca Cola i Pepsi, tako da se najžučljiviji okršaji na posljednjim sjednicama prije raspuštanja Sabora vode oko pušenja trave. Odnos dviju najjačih stranaka prema Haagu, Bruxellesu, ZERP-u, Sloveniji, regionalnoj suradnji, manjinama – u dlaku je isti. Politička Hrvatska nema pravu alternativu i to je postalo posve jasno. SDP minus Bandić, minus Linić, možda jest formula poštenije političke stranke od HDZ-a, ali SDP po toj formuli gubi polovicu svoje političke moći.
Prvog dana mandata okorjela profesionalka Hloverka Novak Srzić šalje prekaljenog profesionalca Petra Vlahova ravno u odjel intenzivne njege splitske bolnice, kako bi napravio intervju sa Franom Lučićem, preživjelim vatrogascem s Kornata čiji život još visi o koncu, i koji još uvijek ni ne sluti da je jedini preživjeli član tragičnog kornatskog poduhvata!
Kakva bi to ekskluziva bila, reći mu u izravnom prijenosu: Gospodine Lučić, vi ste jedini preživjeli s Kornata...
Bilo bi lijepo kada bi Mišo i Saša Broz, članovi obitelji pokojnog predsjednika Tita, dali uvjerljivo objašnjenje zašto je Josip Broz Tito mene ili moga ćaću, bez obzira na propise, mogao kad god je htio staviti u zatvor, a ja njega ne mogu staviti na čarape, gaće, peškir, rakiju ili televizor u boji. Ako se na rakijama, majicama ili bilo kojem drugom artiklu mogu naći Che, Cho ili Chu, (Guevara, Čobanković ili Churchill), zašto bi Broz jedini imao privilegij privatnosti?
Danijel Ivin kao predsjednik HHO-a nije isto što i građanin Ivin. Za njega ne vrijedi presumpcija nevinosti. On je čelni čovjek cijenjene organizacije koja štiti ljudska prava, vodeće takve udruge u Hrvatskoj. Kao reprezentant civilnog društva on mora dati ostavku, ne više zbog eventualne krivnje, nego zbog posve nedvojbenog izmotavanja i vrdanja! Ivinovom šutnjom, protivnici svake alternative u Hrvatskoj dobivaju dokaze da se pojedinci s alternativne scene od ratnih profitera razlikuju samo utoliko što su - antiratni profiteri!
Boris Buden na radiju B92: Nije neznanje o zločinima to što nacije sprečava u katarzi, nego slaganje s tim zločinima. Svi koji su htjeli znati za njih, mogli su znati, i znali su. U Hrvatskoj se pokazalo da nacija kao takva ne želi isporučiti Haagu svoje zločince; nacija kao takva vjeruje da može bez problema živjeti s vlastitim zločincima, vlastiti zločini nisu za nju nikakav problem.
